Strogi vizni režim ne uspijeva odvratiti imigrante sa Balkana

Ispred zapadnih ambasada u Skoplju svakoga dana se može vidjeti isti prizor: na desetine ljudi strpljivo čekaju u redu za vize koje su im potrebne kako bi posjetili rođake u Amsterdamu, prevezli kamione sa robom u Njemačku, ili se susreli sa potencijalnim poslovnim partnerima u Milanu. Neki od njih su prethodne noći doputovali iz gradova u unutrašnjosti, ili su bili primorani da dođu ponovo jer prvi put nisu pribavili sve neophodne dokumente.

Čak i kada prikupe sve dokumente koji su im potrebni za ulazak u šengensku zonu Evropske unije – uključujući i veličinu cipela koju nose, gorko primjećuju neki – nema garancije da će vizu zaista i dobiti. Članice Evropske unije zadržavaju pravo da po svojoj volji uskrate dozvolu za ulazak.

“Moramo da putujemo u Holandiju jer se moja sestra razboljela”, kaže mlada žena sa hrpom papira dok nervozno čeka svoje roditelje. “Zvali smo ambasadu da zakažemo intervju, ali su nam rekli da možemo podnijeti prijavu za vizu tek za dvije sedmice”, dodaje ona. “Tada će možda biti prekasno. Moji roditelji su već tri puta uzaludno dolazili iz Kratova, udaljenog 90 kilometara...”

Većina ljudi koji čekaju u redu ima slične razloge. Rigorozni režim koji je Evropska unija uvela za takozvane zemlje zapadnog Balkana naročito je ogorčio starije ljude, koji se sjećaju dana kada je jugoslavenski pasoš omogućavao nesmetano putovanje po cijelom svijetu.

Novi režim je uveden tokom devedesetih, nakon raspada Jugoslavije, kada su zapadne zemlje pokušale zaustaviti talas izbjeglica i ilegalnih useljenika iz ratnih zona u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu. U haosu koji je uslijedio, cijeli region je postao raj za kriminalce koji su u Evropsku uniju krijumčarili očajne ljude u potrazi za poslom i sigurnim utočištem, što je s vremenom preraslo u vrlo unosan posao.

Danas je situacija u regionu znatno stabilnija i lokalne vlade čine sve što mogu kako bi ispunile sve potrebne zahtjeve za integraciju sa Evropskom unijom. I pored toga, put u Evropsku uniju, čije članice danas potpuno okružuju zapadni Balkan, nije postao nimalo lakši.

Za veliku većinu običnih ljudi koji se žele legalno i slobodno kretati, moderniziranje ličnih dokumenata i jačanje graničnih kontrola još uvijek nisu donijeli i smanjenje birokratskih prepreka. U međuvremenu, krijumčarski kanali su i dalje otvoreni zahvaljujući sofisticiranim kriminalnim mrežama i visokoj potražnji za jeftinom radnom snagom u Evropskoj uniji.

Riza i njegovo putovanje

Pogledajmo primjer Rize, 31-godišnjeg Bošnjaka iz zabačenog gradića Berane u Crnoj Gori. Riza je napustio Jugoslaviju 1999. godine kako bi izbjegao da bude mobiliziran u srpskoj vojsci tokom sukoba na Kosovu – sukoba u kome on nije želio učestvovati.

Zajedno sa grupom od desetak muškaraca iz nekoliko bivših jugoslavenskih republika, kojima je bila zajednička jedino želja za bjekstvom iz razorene zemlje, Riza je najprije došao u Sarajevo, gdje je podnio prijavu za izbjeglički status u Njemačkoj. Nakon više mjeseci bezuspješnih posjeta ambasadi, povezao se sa krijumčarima ljudi, kojima je platio da ga prebace u Uniju.

“Putovali smo skoro sedmicu, uglavnom autobusom i različitim kamionima kroz Bosnu, Hrvatsku i Sloveniju”, prisjeća se Riza. “Spavali smo u improviziranim šatorima skrivenim u šumi, ili u kamionima. Poslije više sati hodanja prešli smo granicu i kroz šumu ušli u Italiju.”

Krijumčari su ih ostavili pored Venecije, gdje su Riza i još dvojica imigranata platili taksisti da ih preveze do Milana. Potom su nastavili vozom do Lyona u Francuskoj, njihovom željenom odredištu.

Francuska policija ih je uhvatila u vozu i poslala nazad u Italiju. Riza je još jednom pokušao ući u Francusku vozom iz Italije, ali je potom odustao i zatražio od poznanika da ga preveze od Milana do Frankfurta. U Njemačkoj je imao više sreće, i danas sa ženom i djetetom živi u Wiesbadenu, gdje je dobio pravo na stalni boravak.

Rizi se pridružio i prijatelj Edin Beganović, još jedan od crnogorskih Bošnjaka iz Berana. Edin je napustio svoj dom 1992. godine, kada mu je bilo samo 18 godina, sa 1.000 njemačkih maraka u džepu (oko 500 eura) koje je ukrao od svog oca, zajedno sa pasošem svog brata. Ilegalno je ušao u Njemačku iz Češke Republike i došao do Wiesbadena, gdje su mu rođaci pomogli da regulira svoj status.

Ove dvije životne priče su tipične za više od 23.600 osoba iz Srbije i Crne Gore koje su samo u 1998. i 1999. godini ilegalno ušle u Njemačku.

Sudeći po podacima njemačkog odjeljenja za useljenike i izbjeglice, broj registriranih ilegalnih imigranata u Njemačkoj danas iznosi oko 100.000, što je znatno manje od najvećeg broja zabilježenog za vrijeme ratova u bivšoj Jugoslaviji tokom devedesetih godina prošlog stoljeća. Njemačka policija je u 2003. godini registrirala samo 2.573 ilegalna useljenika iz regiona zapadnog Balkana.

Međutim, ovi zvanični podaci vjerovatno su manji od stvarnog broja imigranata koji sa Balkana svake godine dolaze u Njemačku, od kojih mnogi nikada ne budu uhvaćeni, primijećeni ili registrirani.

Bez mogućnosti legalnog ulaska u Zapadnu Evropu, svake godine postojan je priliv iseljenika sa Balkana koji pribjegavaju “alternativnim”, ilegalnim kanalima kako bi dospjeli do željenog odredišta i pronašli posao.

Efikasno sredstvo protiv ilegalnih useljenika?

Vlade članica Evropske unije insistiraju da sadašnji rigorozni vizni režim služi svrsi, iako nije savršen. Neosigurane granice balkanskih država, nedjelotvorni pravosudni sistemi i endemska politička korupcija predstavljaju razloge za održavanje striktne kontrole nad ulaskom stanovnika ovog regiona u EU, navode zvaničnici.

Ipak, veliki broj ilegalnih imigranata sa Balkana – i iz drugih zemalja – naveo je pojedine stručnjake za imigraciju da dovedu u pitanje smisao održavanja strogog viznog režima.

Oni smatraju da vize i rigorozna politika imigracije nisu eliminirale fenomen ilegalnih imigranata i da od njih koristi imaju samo krijumčari. Također, oni tvrde da sadašnji režim ustvari nagrađuje one koji ilegalno uđu u zemlje Evropske unije, istovremeno otežavajući ulazak legitimnih posjetilaca.

“Nema dokaza da vizni režim donosi bilo kakvu korist, jer vize ne zaustavljaju imigraciju”, kaže Rainhart Kloucek iz Panevropske unije Austrije sa sjedištem u Beču. “Takozvana šengenska granica postala je nova gvozdena zavjesa, mada je tehnička oprema kojom se danas kontroliraju šengenske granice daleko naprednija od bilo čega što je postojalo u vrijeme stare gvozdene zavjese.”

Sa ovom ocjenom se slaže i Lorenzo Trucco iz Udruženja za pravne studije imigracije u Torinu, koje pruža pravnu pomoć imigrantima u Italiji. On smatra da nisu tačne “teorije o invaziji iz Istočne Evrope koja će uslijediti u slučaju ukidanja viza” i tvrdi da ljudi “neće dolaziti ilegalno” ako imaju pravo da dođu i odu kad god požele.

Mogućnost relativno lakog pronalaženja posla sigurno predstavlja najvažniji razlog zbog kojeg mladi ljudi iz siromašnijih balkanskih država žele okušati sreću na Zapadu – bez obzira da li imaju odgovarajuće dokumente ili ne.

Riza i Edin objašnjavaju da se ilegalni imigranti u svojoj novoj domovini obično drže zajedno i pomažu jedni drugima. “Nije lako pronaći posao na crnom tržištu. Potrebno je poznavati nekoga”, kaže Edin. “Poslove nam obično daju ‘naši ljudi’ (bivši Jugoslaveni) koji žive ovdje legalno – vrlo rijetko Nijemci.”

Radit ćemo poslove koje vi nećete

Doseljenici obično rade one poslove koje lokalno stanovništvo ne želi raditi. Većina takvih radnih mjesta nalazi se u oblasti građevinarstva, uslužnih djelatnosti, poljoprivrede ili u proizvodnji. Žene imaju još manje izbora. Kako kaže Edin, često se to svodi na “poslove konobarica ili prostitutki”.

Useljenička politika Njemačke ima dva težišta. Usredsređena je na kontrolu nacionalnih granica i česte provjere putnika u vozovima, na stanicama, aerodromima i u lukama i, drugo, na kontrolu poslodavaca, kako bi se spriječilo zapošljavanje ilegalnih useljenika.

Ipak, Edin tvrdi da mnogi poslodavci lako izbjegavaju ovu vrstu kontrole. Najčešće postoji dogovoreni scenarij u slučaju da nešto pođe naopako i da dođe do upada policije. “Radnici imaju dogovor sa šefom da ga ne odaju u slučaju da budu uhvaćeni, već da izmisle šefa koji ne postoji”, objašnjava on.

Holk Stobbe iz Zooma, organizacije koja prati politiku zapošljavanja u Njemačkoj, tvrdi da nema koristi od kažnjavanja poslodavaca koji koriste ilegalne radnike: “Potražnja za ovim radnicima može opasti samo u slučaju da useljenici dobiju ista radna prava i iste privilegije kao i svi drugi radnici.”

Nedavno je Evropska komisija usvojila prijedlog za kažnjavanje poslodavaca koji zapošljavaju ilegalne useljenike. Međutim, Stobbe tvrdi da ni ovaj potez neće imati efekta. “Uzroci ilegalnog useljavanja i dalje postoje, bez obzira na kazne koje prijete poslodavcima”, objašnjava on. “Pojačana kontrola može samo povećati pritisak na useljenike bez odgovarajućih dokumenata i primorati ih da rade za minimalnu platu na najtežim radnim mjestima.”

Iako većina mladih iseljenika sa Balkana obično pokušava ući u Njemačku ili Austriju, sve veći broj ih kreće ka mediteranskim zemljama poput Italije i Španije, privučeni njihovom ekonomskom ekspanzijom i liberalnijim imigracionim propisima.

Italija, Španija i Portugal su imali svoje kampanje legalizacije boravka u redovnim intervalima, na osnovu kojih su neke kategorije ilegalnih imigranata mogle steći stalno pravo na boravak ili državljanstvo.

Albanci već dugo odlaze u Italiju, uglavnom zbog geografske blizine, i njih 200.000 čini veliki dio od ukupno 800.000 ilegalnih imigranata, koliko se procjenjuje da ih danas ima (prema brojkama Evropske komisije iz maja 2007. godine). Oko 12.000 Albanaca tamo odlazi svake godine. Za razliku od toga, iz svih zemalja bivše Jugoslavije u Italiju odlazi oko 3.600 imigranata godišnje.

U poređenju s drugim evropskim zemljama, Italija je relativno tolerantna prema pridošlicama, a javnost generalno ima pozitivno mišljenje o njihovom uticaju na ekonomiju zemlje. Prema zakonu iz 2002. godine, usvojen je sistem kvota koji omogućava da nekoliko hiljada ilegalnih imigranata svake godine regulira svoj status – ako mogu dokazati da imaju siguran posao u nekoj italijanskoj kompaniji.

Ipak, Michele Curto iz organizacije Terra del Fuoco (Vatrena zemlja), koja radi sa imigrantima, insistira da su italijanski propisi manje velikodušni nego što to zvuči; malo ilegalnih imigranata je u poziciji da dokaže kako imaju redovan posao, tvrdi on. Što se tiče onih koji žele da uđu u zemlju, oni uopće nemaju koristi od sistema kvota. “Kako mogu ljudi iz Afrike pronaći posao ovdje kad ne postoji takva mogućnost (pronalaska posla) preko naših ambasada?”, pita on.

Curto kaže da se sistem naveliko zloupotrebljava, pri čemu se poslodavci pretvaraju da nude radna mjesta imigrantima koji žive u inostranstvu, a zapravo ti navodno potencijalni imigranti već godinama rade u Italiji.

“Ovi ilegalni imigranti moraju otići u svoje matične zemlje kako bi tamo prikupili potrebne dokumente”, objašnjava Curto. “Nakon što ih dobiju, ponovo se prijavljuju za vizu i radnu dozvolu u Italiji – kao da nikada ranije tamo nisu radili!”

Krijumčari – u defanzivi, ali ne i poraženi

Vlade zemalja zapadnog Balkana znaju da moraju bolje osigurati svoje granice i suzbiti korupciju i organizirani kriminal kako bi uspostavile bezvizni režim sa Evropskom unijom.

Sve zapadnobalkanske zemlje morale su da potpišu sporazume o readmisiji, uvedu sisteme integrirane kontrole granica, izdaju nove biometrijske lične dokumente, prilagode svoje zakone o stranim državljanima i azilu, te usklade svoje vizne politike sa onima koje se primjenjuju u Evropskoj uniji. Osim ispunjavanja ovih konkretnih uslova, zemlje zapadnog Balkana također treba da ostvare značajan napredak u oblastima vladavine prava, reforme pravosuđa, borbe protiv organiziranog kriminala i korupcije.

Zemlje u regionu se nalaze u različitim stadijima ove mukotrpne borbe. Makedonija je prva započela sa izdavanjem novih biometrijskih pasoša u aprilu, naprimjer, ali još uvijek nije uvela integrirani sistem kontrole granica.

Srbija dobrano zaostaje za Makedonijom, ali joj je uloga zemlje koja je najviše kasnila u regionu donijela izvjesne koristi. “Pošto je Srbija bila posljednja država koja je započela ove pregovore (o viznim olakšicama), izvukla je pouke iz stečenog iskustva drugih zemalja u regionu”, kaže Ivana Đurić iz Ureda Vlade Srbije za pridruživanje Evropskoj uniji.

Od zemalja se također očekuje da pokažu konkretne rezultate u borbi protiv krijumčara ljudi koji imigrante sa Bliskog istoka i udaljenijih regija prebacuju u zapadnoevropske države preko Balkana. U Makedoniji, dva opsežna suđenja u vezi sa krijumčarenjem imigranata okončana su ove godine okrivljujućim presudama i kaznama od ukupno 260 godina zatvora za 65 optuženih osoba.

Prema podacima makedonskog ureda Međunarodne organizacije za migracije (IOM), broj ljudi koji se krijumčare kroz zemlju opao je tokom proteklih godina. Od 2000. godine, IOM je registrirao ukupno 771 slučaj krijumčarenja ljudi u Makedoniji. Najveći broj slučajeva je zabilježen 2001., ali je došlo do naglog pada 2005. godine, kada su registrirane samo četiri žrtve.

Uprkos nedavnim neuspjesima, krijumčarske bande su još uvijek aktivne zahvaljujući vlastitom, veoma uspješnom obliku prekogranične saradnje. Ovako to opisuje Riza: “Lokalne osobe u svakoj zemlji su zadužene za svoj dio puta. Oni su dobro koordinirani i imaju izuzetnu saradnju; ne postavlja se tu pitanje nacionalnosti, etničkog porijekla ili bilo čega drugog. Jedino mjerilo je novac.”

Gotovina je uistinu pokretačka snaga ove žilave djelatnosti. Edin se prisjeća da su tokom devedesetih ilegalni imigranti plaćali po 500 njemačkih maraka (oko 250 eura) ne bi li preko bivše Jugoslavije dospjeli do Evropske unije. “Mnogi ljudi su se time bavili u to vrijeme, uglavnom Albanci i Srbi”, dodaje on. “I ja sam prebacivao ljude iz Češke Republike u Austriju kroz šume čitav jedan mjesec.”

Naknade za pribavljanje lažnih dokumenata su znatno više. Dileri naplaćuju od nekoliko stotina do čitavih 3.000 eura za falsificirani pasoš neke od zemalja Evropske unije, šengensku vizu ili putni dokument Evropske unije. “Dileri obično naprave fotografiju za dokumente, skeniraju je i ubace na pasoš sa šengenskom vizom”, povjerava se bivši policajac sa skopskog aerodroma. “Koriste nekoliko imena više puta. Aerodromska policija zna za njih, ali i oni su umiješani (u prevare), pa ih puštaju”, nastavlja on. “Policajac dobija poziv da pusti nekoga određenog dana. Sljedećeg dana on uzima novac za uslugu, što može iznositi do 700 ili 800 eura. Poslije toga se to podijeli sa višim oficirima i komandirima. Svi dobijaju svoj dio.”

Edin se prisjeća kad je kupio lažni slovenski pasoš, ličnu kartu i vozačku dozvolu za oko 800 eura u Srbiji. Te dokumente je koristio za putovanja u Njemačku iz Grčke, koju je izabrao kao početnu tačku “jer je tako sigurnije – Grčka nema tako striktnu kontrolu kao druge zemlje Evropske unije”. Putovao je do Soluna kolima i potom se ukrcao na let do Frankfurta koristeći svoj novi slovenski pasoš.

Putovanje avionom uz korištenje krivotvorenih putnih dokumenata je “najčistiji” način da se u Evropsku uniju uđe ilegalno. Jeftinije je ući preko graničnih prijelaza, ali je manje sigurno. Koriste ih najčešće krijumčari ljudi koji prebacuju emigrante sa udaljenih teritorija, poput Kurdistana, Indije ili Kine. Mnoge od ovih ljudi krijumčari prevare, te provedu dvije ili tri godine radeći u Albaniji ili Makedoniji prije nego što uopće dospiju do Evropske unije, kako tvrdi Kire Todorovski iz Komisije Vlade Makedonije za borbu protiv krijumčarenja ljudi i ilegalne migracije.

“Oni moraju da nadoknade novac za ilegalno prebacivanje tako da rade za krijumčare, zarađujući tek toliko da prežive”, dodaje on.

Ne želimo “lakše” vize, hvala

U septembru 2007. godine, Evropska komisija je potpisala sporazum o viznim olakšicama sa Albanijom, Makedonijom, Bosnom i Hercegovinom, Crnom Gorom i Srbijom. Na snagu će stupiti u januaru 2008. godine, a izvjesnim kategorijama ljudi će pojednostaviti dobijanje viza, uključujući one na duži rok i sa više ulazaka u Evropsku uniju.

“Implementacija ovog sporazuma će pružiti Komisiji mogućnost da započne dijalog o mogućem bezviznom režimu za građane zapadnog Balkana u budućnosti”, rekao je Franco Frattini, komesar Evropske unije za pravosuđe, unutrašnje poslove i sigurnost, nakon ceremonije potpisivanja dokumenta u Bruxellesu.

Mada je ovo dobra vijest za region, Ditmir Bushati, albanski ekspert međunarodnog prava u Tirani, upozorava da ova promjena nije tako značajan proboj kako bi to moglo izgledati. Bushati ukazuje na činjenicu da postoji distinkcija “između olakšane procedure za dobijanje vize i istinske liberalizacije”. Ono što se nudi pojedinima sa zapadnog Balkana sada je lakši pristup vizama – a ne njihovo ukidanje.

Agneza Rusi, koja je u makedonskom Ministarstvu vanjskih poslova zadužena za odnose sa Evropskom unijom, kaže da balkanske države, uključujući Makedoniju, trebaju više raditi kako bi ispunile uslove Evropske unije jer ne treba da prihvate olakšane vizne procedure kao svoju konačnu nagradu. “Jednostavnija procedura dobijanja viza je samo prijelazna faza; mi ne želimo vizne olakšice, nego ukidanje viza”, naglašava ona.

“Balkan i posebno Makedonija ne predstavljaju prijetnju zemljama u Evropskoj uniji”, dodaje Rusi. “Mi smo na dnu liste za azil i ilegalnu migraciju. Pokušavamo da im objasnimo (Evropskoj uniji) kako su njihovi strahovi nerealni, kako mi ne predstavljamo prijetnju, i ukazujemo im koliko je to frustrirajuće za mlade ljude koji ne mogu nigdje putovati.”

Doris Pack, poslanica u Evropskom parlamentu i specijalistica za Balkan, slaže se s ovim stavom. Ona opisuje vizni režim, pogotovo onaj koji se primjenjuje na Balkan, kao kontraproduktivan – kako za region tako i za Evropu. “On sprečava obične građane da prelaze granice i ulaze u Evropsku uniju, te gradi neku vrstu zida oko Unije”, kaže Pack, dodajući da mladim ljudima izvan “zida” također uskraćuje priliku da stvore bilo kakvu sliku o Evropskoj uniji.

“Skoro 80 posto mladih ljudi iz jugoistočne Evrope nikada nije bilo u zemljama EU-a. Kako onda mogu imati evropsku viziju?”