Evropa i dalje nedostupna za siromašne Albance

Sofie Palija i njen muž Nikolle proveli su ovog ljeta puno vremena razmišljajući o tome koji bi prosac bio najbolji muž za njihovu 16-godišnju kćerku. Od njihovo šestoro dece, dva sina već rade u Italiji i šalju oko 500 eura kući svakog mjeseca. Ove novčane doznake su od ključne važnosti i već su pomogle roditeljima ova dva momka da se izvuku iz zamke mukotrpnog neproduktivnog rada na imanju u planinama. Sada žive u siromašnom predgrađu Skadra.

Njihova najstarija kćerka je također u inostranstvu. Udata je i živi u Attleborou u Sjedinjenim Američkim Državama, a nešto mlađa kći je vjerena za čovjeka iz Bronxa u New Yorku. “Nadam se da će se i najmlađa udati za nekoga u inostranstvu”, uzdiše Sofie misleći na svoju šesnaestogodišnju kćerku. “Samo Bog zna koliko nam je teško ovdje!”

Nakon nevolja i nemira tokom devedesetih, albanska privreda raste po stopi od šest do sedam posto godišnje, izbavljajući mnoge iz kandži krajnjeg siromaštva, stvarajući krhku srednju klasu i čineći malobrojne veoma bogatim ljudima. Međutim, brzi tempo albanskog razvoja zaobišao je porodice poput Palijevih. One još uvijek spas od siromaštva i bijede vide u emigraciji.

Nedavno je Evropska unija saopćila da će ukinuti neka ograničenja u okviru viznog režima za putnike iz Albanije, Bosne i Hercegovine, Makedonije, Crne Gore i Srbije, što će olakšati proces dobijanja putnih viza za kraće boravke u zemljama Evropske unije za određene kategorije ljudi. Ipak, ove promjene neće koristiti siromašnim porodicama poput Palijevih, čiji članovi nemaju potrebne kvalifikacije i veze. Oni će se kao i ranije suočavati sa istim preprekama pri pokušaju da se dokopaju Zapada, i bit će primorani da koriste iste trikove ne bi li ih savladali.

U međuvremenu, kritičari prijedloga Evropske unije kažu da nedavno uvedene vizne olakšice mogu, na kraju, ojačati nove podjele u balkanskim društvima, jer će pogoršati situaciju onih kojima je najgore, a pomagati onima kojima je pomoć najmanje potrebna.

Srednja klasa – već joj dobro ide

Novi vizni režim Evropske unije će svakako koristiti srednjoj klasi i kvalificiranim radnicima.

Za poslovne ljude, akademski obrazovane i novinare proces dobijanja viza za kraće boravke i više ulazaka u zemlje Evropske unije bit će jednostavniji, što znači da neće morati pribaviti tako puno dokumenata, kao što su izvodi sa bankovnih računa, dokazi o vlasništvu nad nekretninama, radne knjižice, hotelske rezervacije i putne karte, kada traže dopuštenje da uđu u zemlje članice Unije. Nova pravila koja će olakšati visokokvalificiranoj radnoj snazi da lakše dobija boravišne i radne dozvole trebala bi uskoro stupiti na snagu u okviru ovog paketa.

U okviru režima viznih olakšica postavit će se novi limiti za vrijeme potrebno za obradu zahtjeva za izdavanje vize, što će podnosioce zahtjeva poštedjeti ponižavajućeg čekanja u redovima ispred konzulata. Također će se naknada za izdavanje vize skresati sa 60 na 35 eura. Studenti i penzioneri više neće morati plaćati izdavanje vize.

Sporazum o viznim olakšicama stupit će na snagu u januaru 2008. godine, a odnosi se na Albaniju, Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, Srbiju i Makedoniju. Do njega se došlo nakon koraka koje su sve ove države preduzele u cilju sprečavanja ilegalne emigracije njihovih državljana ka zemljama Evropske unije. Ipak, do uvođenja bezviznog režima sa EU-om, kome sve ove zemlje teže, neće doći još neko vrijeme.

Franco Frattini, komesar EU-a za pravosuđe koji je pomogao pri izradi ovog dokumenta, kaže da je ovaj dogovor prvi korak ka sporazumu kojim će se u potpunosti ukinuti vize.

Međutim, Kosta Barjaba, politički analitičar koji radi za albansku vladu, kaže da će vizne olakšice najviše koristiti onima kojima je ta vrsta pomoći najmanje potrebna. “Srednja klasa već je imala mogućnost da putuje”, tvrdi on. “Upravo su oni bez kvalifikacija i veza ti kojima to najviše treba, a za koje će biti sve teže da dobiju vize.”

Barjaba misli na ljude poput Arjana Stajke, 37-godišnjeg kompjuterskog programera koji sada radi u porodičnoj građevinskoj firmi. On je produkt sve brojnije srednje klase, a u inostranstvo putuje za praznike i na odmor, ili odlazi na kratka poslovna putovanja. Zadovoljan je svojim poslom u Albaniji. Stajka nije više neobičan primjer u Albaniji ovih dana. Lijepo obučeni mladići u elegantnim barovima iz kojih se čuje muzika sa Zapada, danas su uobičajen prizor u albanskoj prijestolnici Tirani. Potražnja za novim stanovima nije se smirila još od devedesetih, zbog čega je grad poprimio izgled ogromnog gradilišta.

Zbog rasta potrošnje gradi se sve više tržnih centara, koji se množe kao gljive poslije kiše. Sve je više ljudi koji kupuju kuće za odmor na jadranskoj obali. Sve je brojnija grupa milionera, pretežno uspješnih preduzetnika, što je također posljedica naglog rasta, a pogotovo u privatnom bankarskom sektoru.

Pokazatelj eksplozivnog rasta raspoloživog prihoda u Albaniji svakako jeste i sve veći broj porodica koje troše značajne sume novca na obrazovanje svoje djece u inostranstvu. Više od 50.000 mladih studiralo je na italijanskim univerzitetima tokom proteklih deset godina, a veći dio cijene njihovog skupog obrazovanja i životnih troškova pokrile su njihove porodice. Još jedan pokazatelj rasta prihoda je agresivnost lokalnih banaka u ponudi hipoteka, što je reakcija na ekspanziju tržišta stambenog prostora.

Arjan Stajka je uživao u plodovima ekonomskog uspona u Albaniji tokom proteklih pet godina, nakon što je napustio Italiju. I on je, tokom devedesetih, otišao u inostranstvo, preselivši se u Italiju i prijavljujući se kao nelegalni imigrant u trenutku kada je italijanska vlada ponudila “reguliranje” statusa takvih ljudi u zemlji. Radio je kao konobar u jednom restoranu u sjevernoj Italiji, studirao je programiranje u Milanu, ali se potom vratio kući pošto se život u Albaniji počeo poboljšavati.

Stajki je sada žao truda koji je ulagao pokušavajući da pogodi lokalne italijanske običaje. “Započinjete dan radeći stvari i ponašajući se kao Italijani, ali vas to iscrpi”, prisjeća se on. “Možete govoriti jezik bez greške, ali vi ste ga naučili, a oni su se rodili s njim. Nikada ne uspijevate u tome.” On sada sretno živi u Tirani. Okušao se u instaliranju kompjuterskih mreža i vođenju bioskopa i barova prije nego što je počeo raditi kao pomoćnik svog zeta, direktora jedne građevinske kompanije, ugovarajući kupovine građevinskog zemljišta. Njegova putovanja u Evropsku uniju su sada laka i kratka, i to isključivo iz zadovoljstva ili zbog posla.

Zašto je svima bilo tako stalo da odu?

Migracioni putevi koji vode sa Balkana na Zapad bitno su se razlikovali od zemlje do zemlje tokom proteklih godina. Fenomen je bio znatno manje prisutan u Sloveniji, koja je već članica Evropske unije, ili u relativno prosperitetnoj Hrvatskoj, nego u Bosni i Hercegovini, Albaniji ili na Kosovu.

Ove zemlje su “izvozile” između 20 i 30 posto svog stanovništva. Otprilike jedan od pet kosovskih Albanaca živi i radi u inostranstvu, naprimjer. Takve brojke su uporedive samo sa onima iz Jermenije ili Moldavije među zemljama bivšeg komunističkog bloka.

Srbija i Crna Gora su također među 20 zemalja u kojima novčane doznake iz inostranstva čine više od jedne desetine nacionalne ekonomije, sudeći prema podacima iz studije Svjetske banke od 2006. godine. Ipak, Albanija je najdramatičniji primjer ekonomske migracije.

Russell King, direktor Centra za istraživanje migracija u Sussexu, Velika Britanija, poredi je sa masovnom migracijom Iraca u Ameriku i Englesku nakon velike gladi u Irskoj uzrokovane slabim rodom krompira između 1845. i 1849. godine.

Malo se koji Albanac usuđivao prijeći granice svoje zemlje tokom komunističke vladavine. Bilo je to ne samo veoma opasno već je i čitavu porodicu izlagalo opasnosti od političkog progona.

Nakon sloma komunističkog režima, ekonomija se doslovce raspala, te su svi poželjeli pobjeći što dalje. “Za Albance, odlazak iz zemlje nije bio izbor”, kaže James Korovilas, ekonomista sa Univerziteta Zapadne Engleske koji proučava efekte migracija. “Oni su to morali uraditi. Nije im ništa drugo ostalo.”

Do tog trenutka, Albanija je bila izolirana od vanjskog svijeta čitavih 50 godina. Odjednom, zemlja je bila preplavljena zavodljivim slikama bogatstva sa italijanskih televizijskih stanica čiji se signal mogao hvatati na novim televizorima u albanskim domovima. Čim su granične barijere pale, Albanci su iskoristili priliku i krenuli u svijet.

Neki su se peli preko planinskih prijevoja hitajući ka Grčkoj ili bi se otisnuli ka italijanskoj obali na trošnim brodovima. Mnogi su do Italije stizali u oronulim gumenim čamcima, noseći falsificirane pasoše i lične karte koje bi kupovali prije nego što bi krenuli ka drugoj obali, izdajući se za albanske izbjeglice s Kosova koje su tada bježale od srpskog progona.

Danas, od oko ukupno četiri miliona Albanaca, milion ih živi u inostranstvu.

Suočene sa ovim masovnim egzodusom, albanske vlasti su malo toga mogle učiniti. Ponovno zatvaranje granica nije dolazilo u obzir. Projekt u okviru koga je nuđeno nekoliko stotina sezonskih radnih mjesta u Njemačkoj početkom devedesetih propao je pošto su neki od onih koji su se prijavili za taj posao iskoristili priliku da odu, nestavši potom zauvijek. Neki skorašnji projekti u okviru kojih su se nudile privremene radne dozvole za rad u Argentini na farmama ili u francuskim vinogradima također su doživjeli neuspjeh.

Paulin Palija, Sofijin najstariji sin, pridružio se egzodusu iz Albanije u to vrijeme. Koristeći gumeni čamac, dokopao se italijanske obale 1998. godine, kad mu je bilo samo 17 godina, kupivši prethodno ličnu kartu jednog Albanca sa Kosova na crnom tržištu u Skadru. Kad je italijanska policija uhvatila njegovu grupu na obali, prijavio se pod novim imenom, a policiji je rekao kako se želi pridružiti svojim rođacima u Njemačkoj. On i još nekoliko žena bili su među malobrojnima iz te grupe koji nisu deportirani u Albaniju tog istog dana. Promijenio je nekoliko radnih mjesta na gradilištima, a kada sam ga susreo ovog ljeta u Barberinu, malenom gradu blizu Firence, cijepao je drva za sardinijske kamine.

U zemljama u koje su uglavnom odlazili, Albance su dočekali nepopularni novinski naslovi o albanskim nasilnim bandama, švercu narkotika i trgovini bijelim robljem. Štampa širom Evrope je vrvjela od priča o brutalnim zločinima koje su navodno počinili Albanci: siledžije koji spaljuju brade pravoslavnih sveštenika u grčkim planinama, prodaja kokaina i svodništvo u Italiji. Riječ “Albanac” je poprimila sumorne konotacije i u Italiji i u Grčkoj.

Ne misle svi da je ovaj stereotip o čitavoj naciji zaslužen ili tačan. Jedan italijanski ljevičarski novinar, Gian Antonio Stella, u svojoj knjizi iz 2002. godine Horde: Kad smo mi bili Albanci, uporedio je ovu odbojnost i neprijateljstvo sa rasizmom koji su i sami italijanski emigranti iskusili početkom 20. stoljeća.

“Iznenađujuće je da talas imigracije nije splasnuo iako je domaće okruženje bilo tako neprijateljski nastrojeno”, primjećuje Russell King.

Radna mjesta – a ne kontrola – zaustavit će odliv ljudi

Zapadnobalkanske vlade morale su iskazati svoju odlučnost da zaustave ilegalnu emigraciju iz svojih zemalja, pojačavajući uglavnom kontrolu svojih granica i unapređujući sigurnost viznog režima, da bi sa Bruxellesom sklopile bolji sporazum o viznim olakšicama.

Ukoliko vlade u regionu učine vidljive napore da smanje nelegalnu emigraciju i unaprijede matične privrede, kaže Bruxelles, bit će lakše uvesti vizne olakšice za protok ljudi iz regiona ka zapadnim zemljama.

Albanija, koja je imala teškoća da kontrolira korištenje i kretanje gumenih čamaca kojima se krijumčare ljudi, u potpunosti je zabranila njihovu upotrebu. Ona je bila i prva evropska zemlja koja je pristala da prihvati natrag ljude koji su do Evropske unije stigli preko njene teritorije. Vlada je dodatno uvela kompjuterizirne granične punktove i obavezala se da će svim građanima izdati lične karte – što je problem prisutan još od devedesetih – u roku od godinu dana.

Treba, međutim, prevaliti dug put do uspostavljanja efikasne granične kontrole koja zadovoljava standarde. Na planinskom prijevoju gdje se nalazi granica sa Crnog Gorom, u selu Muriqan, solarni paneli obezbjeđuju električnu energiju za dvije barake u kojima se nalazi albanska pogranična policija. “Zahvaljujući solarnim panelima, kompjuteri rade”, objašnjava policajac. Šta se, pak, dešava noću? “Nema struje”, priznaje on.

Mada albanska privreda raste, ona se suočava sa ozbiljnim preprekama, što znači da je malo vjerovatno da će u bliskoj budućnosti uspjeti zaustaviti odliv svog stanovništva.

Jedan od problema su restrikcije struje. Zemlja ne može da zadovolji narastajuću potražnju domaćinstava za električnom energijom. Potrošnja domaćinstava trenutno čini oko 70 posto ukupne potrošnje u zemlji, koja u prosjeku raste za oko deset posto godišnje. Ako privreda nastavi da raste, potražnja za električnom energijom će se u najmanju ruku udvostručiti, ali zemlja ima ograničen kapacitet za uvoz struje zbog loše konekcije sa regionalnom elektroenergetskom mrežom, pri čemu je potencijal za domaću proizvodnju također ograničen.

Nezaposlenost je ostala na nivou od 12 posto tokom protekle tri godine. Najmanje milion Albanaca od ukupno tri miliona živi u siromaštvu. Uglavnom su skoncentrirani u ruralnim oblastima gdje su parcele koje obrađuju veoma male, što je posljedica postkomunističkih zemljišnih reformi, te je produktivnost niska.

Nedostatak stranih investicija i dinamičnijih industrijskih aktivnosti, u međuvremenu, ograničio je rast novih preduzeća. Malo koje preduzeće zapošljava više od četiri čovjeka, kako to tvrdi Lois Labrianidis sa Solunskog univerziteta.

Zarade su u prosjeku najniže u regionu. Prema podacima MIGA-e, ogranka Svjetske banke, prosječni albanski radnik sa višim ili visokim obrazovanjem zaradio je prošle godine oko 8.100 dolara, a kvalificirani radnik – oko 3.500 dolara, dok su odgovarajuće brojke u susjednoj Makedoniji, respektivno – 14.000 i 5.700 dolara.

Ilir Gedeshi iz Centra za ekonomske i socijalne studije u Tirani (CESS) kaže da je još uvijek veoma malo povjerenja u sposobnost države da osigura zadovoljenje osnovnih potreba stanovništva. Nije čudno, dodaje on, što mnogi žele napustiti zemlju iz bazičnih ekonomskih razloga, a ne zbog suženog izbora životnog stila ili profesionalnih mogućnosti.

Kritičari nedavno potpisanog sporazuma o viznim olakšicama sa EU-om tvrde da je logika koja stoji iza dogovora suštinski pogrešna, te da će ponuda Evropske unije samo produbiti podjele u društvu i ekonomske probleme jer “bira” da olakša ulazak u EU najobrazovanijima i najvještijima. “To se dešava sa svim bogatim zemljama”, kaže demograf Corrado Bonifazi iz Nacionalnog centra za istraživanje u Rimu. “One uvijek žele da dobiju najbolje i najpametnije.”

Oko 40 posto ljudi koje je CESS nedavno intervjuirao reklo je kako želi otići u inostranstvo – uglavnom zbog toga što ima tako malo radnih mjesta. Samo je 19.000 od 300.000 Albanaca koji su stupili na tržište rada u proteklih pet godina dobilo stalno zaposlenje u zemlji. Doduše, mnogo ih više vjerovatno radi u zoni neoporezovane “sive” ekonomije.

Skoro se svi ekonomisti slažu da će migracioni pritisci u Albaniji popustiti tek kada albanska ekonomija počne otvarati nova radna mjesta i nuditi zarade koje bi se makar mogle porediti sa onima na Zapadu, što se neće desiti još najmanje jednu deceniju.

Ambasade zemalja članica Evropske unije u Tirani prime najmanje 220.000 zahtjeva za vize, kaže Ditmir Bushati iz Axhenda instituta, istraživačkog centra u Tirani koji je proučavao viznu politiku Evropske unije. On dodaje da se polovina od toga odmah odbaci.

Siromašni Albanci poput porodice Palija i dalje se nalaze u neugodnom položaju. Nikolle i Sofie su prošlog maja zatražili američke vize da bi posjetili svoju najstariju kćerku u Massachusettsu nakon što su čuli da pati od postnatalne depresije. Sreli su se sa službenikom u američkom konzulatu koji se smiješio i govorio dobar albanski, ali je njihove zahtjeve odbacio rekavši kako nije uvjeren da neće ostati duže u Americi kao nelegalni useljenici.

“Nova vizna politika možda neće poboljšati stvari”, primjećuje Juli Vullnetari, istraživač na Univerzitetu u Sussexu, koji je proučavao fenomen migracije iz Albanije.

Također, malo je vjerovatno da će bilo kakva pooštrena kontrola granica suzbiti fenomen ilegalne migracije. Novi kanali se uvijek otvaraju čim se stari zatvore. Prošlog jula je albanska policija uhapsila grupu policajaca koji su otvorili jedan ilegalni kanal za emigrante koji bi u Grčku. Istog mjeseca, grupa krijumčara koja je vodila Albance preko Srbije i Hrvatske u Italiju, uhapšena je u Srbiji.

Panos Hatziprokopiou, koji je proučavao imigrantske zajednice u Solunu, vjeruje da kada postoji volja, onda se nađe i način. “Oni koji se suočavaju sa ograničenjima a žele da odu, uvijek će naći način da odu”, kaže on.