Legat ratnih zločina ometa pomirenje na Balkanu

Gojko Eraković (47) sa ženom i kćerkom već 12 godina živi u sobici u trošnim barakama u Beogradu koje su ranije bile privremeni smještaj za građevinske radnike.

Ovaj Srbin iz Hrvatske izbjegao je iz rodnog Benkovca 1995. godine, tokom operacije Oluja.

On smatra da je imao sreće jer je napustio grad prije dolaska hrvatskih snaga. “Oni koji su ostali u svojim kućama bili su uhapšeni”, prisjeća se on. “Ostalima su kuće zapaljene.”

Eraković još uvijek osjeća posljedice ratova u bivšoj Jugoslaviji iako je od zaključenja Dejtonskog mirovnog sporazuma prošlo više od 10 godina. Na hiljade ratnih zločina još uvijek je neriješeno i lako je podleći iskušenju da se krivica pripiše narodima, a ne pojedincima koji su ih počinili. Između zemalja koje su nastale u ovim krvavim sukobima postoji duboko nepovjerenje i mnogi njihovi stanovnici, ne samo izbjeglice, nerado putuju iz jedne u drugu.

Iako se većina slaže da su političari odgovorni za mitove i predrasude koji leže u osnovi ovakvog stanja – ili da su bar nevoljni da se protiv toga bore – dosta toga je na zahtjev međunarodne zajednice učinjeno u pogledu uloge i odgovornosti pravosuđa za utvrđivanje činjenica o sukobima s kraja prošlog stoljeća. Ova oblast će uskoro u potpunosti biti u rukama lokalnih sudova i u toku su aktivnosti koje treba da osiguraju da se to odigra na pravedan i efikasan način.

Zadatak je veoma težak ako se ima na umu dosadašnja praksa. Srbi iz Hrvatske strahuju zbog čitavog talasa suđenja u odsustvu održanih u hrvatskim sudovima tokom ranih devedesetih, čiju valjanost osporavaju i mnogi pravni stručnjaci. Zbog svega ovoga, iako u Beogradu teško živi, Eraković se ne želi vratiti u Hrvatsku strahujući od optužnice za navodne ratne zločine. “Dvojica mojih prijatelja su uhapšeni zbog toga i oslobođeni su poslije nekoliko mjeseci”, prisjeća se on. “Ne želim da se to dogodi i meni.”

Rješavanje ovog problema predstavlja jedan od ciljeva najnovijih aktivnosti regionalnih tužilaca, koji zajednički pokušavaju pronaći način za prevazilaženje čitavog niza problema u vezi sa državljanstvom i prebivalištem. Po svemu sudeći, ostvaren je određeni napredak u otklanjanju zastoja prouzrokovanog propisima o ekstradiciji koji su brojnim osumnjičenima omogućili da uzimanjem dvojnog državljanstva izbjegnu suđenje.

Ipak, postoje i oni koji misle da su ostvareni rezultati nedovoljni, kriveći za to nedostatak političke volje, a ne pravna pitanja. S obzirom na to koliko su osjetljiva pitanja suvereniteta, ne treba očekivati dramatičan napredak u ovoj oblasti. Bilo je potrebno da se odigra teroristički napad na New York 11. septembra da bi se stvorila svijest o novoj, internacionalnoj prirodi zločina i da bi se pokrenule inicijative za ublažavanje ekstradicionih propisa između čvrsto integrisanih, savezničkih i miroljubivih država Evropske unije, kao i za međusobno otvaranje njihovih pravosudnih sistema. Stručnjaci vjeruju da ova saradnja zavisi od povjerenja u pravosuđe drugih zemalja.

Iako povjerenje između nekadašnjih neprijatelja na Balkanu još uvijek predstavlja rijetkost, ono je istovremeno od najvećeg značaja jer je najvažniji preduslov za uklanjanje nevidljivih barijera koje ograničavaju slobodu kretanja.

“Domaća” suđenja za ratne zločine – faktor povjerenja

Ratovi u bivšoj Jugoslaviji ostavili su najsnažnije posljedice u trima, danas nezavisnim državama – Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji.

Bosna je najteže pogođena, sa oko 100.000 poginulih i 14.000 nestalih, prema podacima nezavisnog Istraživačko dokumentacionog centra iz Sarajeva. Organizacija za evropsku sigurnost i saradnju (OSCE), odnosno Misija OSCE-a u Hrvatskoj procijenila je da broj žrtava rata u Hrvatskoj iznosi oko 13.000, dok je nestalih više od 2.000. Nepoznat je broj srpskih vojnika koji su poginuli u ratovima u Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni, ali organizacije poput beogradskog Centra za humanitarno pravo procjenjuju da ih ima na hiljade.

Najveći broj najznačajnijih do danas održanih suđenja za ratne zločine počinjene tokom ovih ratnih sukoba organiziran je u Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u Haagu.

Međutim, ti procesi nisu mnogo doprinijeli pomirenju i stvaranju široko prihvaćene istine o prošlosti, što se djelimično može pripisati činjenici da su održani daleko od regiona u kojem su zločini počinjeni. S druge strane, stručnjaci tvrde da je vladajuća elita u sve tri zemlje neprestano politizirala i podrivala rad Suda.

Regionalni sudovi će 2010. godine, kada Haški tribunal prestaje sa radom, preuzeti na hiljade nezavršenih predmeta. Pojedini stručnjaci se nadaju da će to predstavljati pozitivan pomak jer transfer ovih slučajeva može podstaći ljude da objektivnije posmatraju presude za ratne zločine.

U međuvremenu, sudski zvaničnici u regionu već nekoliko godina pokušavaju ostvariti bolju saradnju između sudova u Bosni, Srbiji i Hrvatskoj. Ova saradnja predstavlja neophodan preduslov za procesuiranje zločina, s obzirom na to da su sve ove zemlje u trenutku otpočinjanja rata bile dio jedne države. U većini slučajeva, svjedoci, dokazni materijal i, što je najvažnije, osumnjičeni, nalaze se pod jurisdikcijom više različitih država nasljednica.

Tokom protekle tri godine održano je na desetine regionalnih susreta i konsultacija otkako su novembra 2004. lokalne sudije i tužioci došli do zaključka da je nakon zatvaranja MKSJ-a neophodno ostvariti direktnu i institucionaliziranu međusobnu saradnju.

Istaknuta je potreba za uspostavljanjem sigurnije i brže mobilnosti svjedoka ka regionalnim sudovima, što je 2005. godine dovelo do sklapanja trilateralnog sporazuma o dijeljenju informacija na neformalnoj osnovi uz zaobilaženje dugotrajne pravne procedure koju iziskuju protokoli međudržavne saradnje. Ovaj potez je omogućio pokretanje nekoliko zajedničkih istraga i ostvarivanje redovnog kontakta između ureda tužilaca.

Rezultati ovih početnih napora imaju veliki značaj, tvrdi Veselinka Kastratović, sudski posmatrač iz Centra za mir, nenasilje i ljudska prava iz Osijeka u Hrvatskoj. “Otpočela je funkcionalna saradnja između pravosuđa i policije u Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini u oblasti zaštite i dovođenja svjedoka u sudove drugih zemalja”, kaže ona.

Veselinka Kastratović je dodala da ovakvi potezi predstavljaju jasan znak, upućen običnim ljudima, da se vlade zemalja u regionu istinski namjeravaju suočiti sa nedjelima iz prošlosti.

Zamjena pasoša i izbjegavanje pravde

I pored svega, ovi početni primjeri regionalne saradnje još uvijek nisu doveli do rješenja dileme o nadležnosti u pogledu osumnjičenih za ratne zločine. Srž ovog problema leži u činjenici da je raspad Jugoslavije omogućio nekadašnjim borcima da uzmu državljanstvo više različitih zemalja, posebno kada se radi o Srbima iz Bosne i Hrvatske u Srbiji i bosanskim Hrvatima u Hrvatskoj.

U Srbiji i Hrvatskoj zakon zabranjuje izručivanje vlastitih državljana, što znači da osobe za kojima su raspisane hrvatske ili, u još većoj mjeri, bosanske potjernice, ostaju izvan domašaja sudova. Hrvatske sudije su na samom početku rata odlučile da ovaj problem rješavaju suđenjima u odsustvu.

Ovakva procedura, zabranjena u Bosni i Hercegovini, često je korištena u Hrvatskoj. Prema godišnjem izvještaju Državnog tužilaštva Hrvatske za 2006. godinu, većini od 1.462 osobe koje su nakon 1991. optužene za ratne zločine – od kojih je osuđena 661 – suđeno je u odsustvu.

Iako je danas u manjoj upotrebi nego ranije, nastavak ove prakse i tajnovitost koja je okružuje sprečavaju mnoge Srbe izbjegle iz Hrvatske da se vrate svojim domovima. “Da se vratim i da me uhapse zato što Hrvati kažu da sam bio u pobunjeničkoj vojsci? Ne, hvala”, kaže Dragan Mirković, star 50 godina, izbjeglica iz Knina, nekadašnjeg sjedišta odmetnutih Srba u Hrvatskoj.

Mirković je od hrvatske ambasade u Beogradu zatražio odgovor na pitanje da li se njegovo ime nalazi na nekom od spiskova ljudi optuženih za ratne zločine, ili onih kojima je suđeno u odsustvu, ali ga neodređeni odgovori koje je dobio nisu uvjerili. “I dalje ne mogu biti siguran da se moje ime ne nalazi na nekoj tajnoj listi osuđenih Srba”, kaže on.

Jedan od problema predstavlja činjenica da ne postoje pouzdani javni podaci o onima kojima je u Hrvatskoj suđeno u odsustvu. Hrvatska je nedavno najavila da će zvanični i ažurirani spisak biti javno objavljen u hrvatskoj ambasadi u Beogradu, ali to još uvijek nije učinjeno, očigledno zbog toga što vlasti nisu prikupile sve relevantne informacije.

Veritas, organizacija sa sjedištem u Beogradu koja se bori za prava hrvatskih Srba, objavila je 2004. spisak sa 1.993 imena Srba koji su, po njenim saznanjima, osumnjičeni ili osuđeni u odsustvu u hrvatskim sudovima. Izvor ovih podataka nije mogao biti verificiran. Savo Štrbac, direktor ove nevladine organizacije, tvrdi da zbog toga mnoge izbjeglice s razlogom strahuju od povratka u svoje predratne domove, ali i od putovanja izvan Srbije.

Na osnovu Interpolovih potjernica, od marta 2001. godine do danas, u zemljama kao što su Švicarska, Mađarska, Grčka, Rusija i druge, uhapšeno je i izručeno ili čeka na izručenje više od 60 Srba koje Hrvatska optužuje za ratne zločine.

Suđenja u odsustvu – kontroverzni pristup

Većina pravnih stručnjaka ne voli suđenja u odsustvu, iako ih prihvataju kao krajnje sredstvo. Vesna Teršelić navodi kako činjenica da optuženi nisu prisutni u sudnici tokom suđenja sasvim sigurno ne doprinosi utisku pravičnosti.

Dražen Tripalo, portparol Vrhovnog suda Hrvatske, ustvrdio je pak da primjena suđenja u odsustvu omogućava pribavljanje važnih dokaza i očuvanje iskaza svjedoka.

Ivo Josipović, profesor prava na Zagrebačkom univerzitetu, kaže da je većina ovakvih suđenja održanih tokom ranih devedesetih prvenstveno bila namijenjena tome da se umanji patnja porodica žrtava. “Takvi procesi nisu dobri, ali u pojedinim slučajevima, kada je bilo očigledno da optuženi neće biti uhapšeni, porodicama žrtava su pružili određenu satisfakciju”, kaže on.

Hrvatski državni tužilac naložio je 2002. godine lokalnim tužiocima da više ne zahtijevaju takva suđenja bez posebnog odobrenja. Vlasti iz Zagreba su od tada uspjele uhapsiti mnoge od onih kojima je suđeno u odsustvu i koji su naknadno zatražili i dobili novo suđenje. U brojnim slučajevima, oni su potom oglašeni nevinim.

U međuvremenu, pojedini Srbi kojima je suđeno u odsustvu sada pokušavaju dobiti novo suđenje, također u odsustvu. Edita Rađen-Potkonjak je jedna od njih. Ovoj Srpkinji iz Hrvatske suđeno je 1995. godine u Županijskom sudu u Zadru zbog navodnog učešća u masovnom ubistvu hrvatskih civila u selu Škabrnja 1991. godine. Osuđena je na 15 godina zatvora.

Ona danas živi u Banjoj Luci i pokušava se izboriti za obnavljanje suđenja, tvrdeći da je prikupila nove dokaze i svjedočenja i da želi dokazati svoju nevinost. Međutim, ona želi da to bude učinjeno u njenom odsustvu, što zadarski Županijski sud odbija učiniti.

Dražen Tripalo tvrdi da za to postoje dobri razlozi. “Ako sudija odobri ponovno suđenje u odsustvu i sud donese istu odluku, osuđenik može tražiti i dobiti još jedno ponovno suđenje”, kaže Tripalo. “Teoretski, moglo bi biti i 20 ponovnih suđenja po jednom istom predmetu.”

Misija OSCE-a u Hrvatskoj, Delegacija Evropske komisije i hrvatska Vlada razmatrale su uvođenje mehanizma koji bi omogućio sistematsko preispitivanje presuda donesenih nakon suđenja u odsustvu sprovedenih u Hrvatskoj. Međutim, do danas nikakva odluka o ovome nije donesena.

Postoji li bolji način da se zaobiđe zabrana ekstradicije?

Saradnja između tužilaca za ratne zločine također bi trebala pomoći u eliminiranju suđenja u odsustvu tako što bi omogućila da slučajevi koji uključuju više država budu formirani i procesuirani u prisustvu osumnjičenih. Ipak, oni insistiraju na tome da sami ne mogu ostvariti takav cilj i traže učešće predsjednika svojih zemalja. “Političari moraju pružiti podršku pronalaženju rješenja za ovaj problem”, kaže Bruno Vekarić, portparol srpskog tužioca za ratne zločine, “zato što je to istovremeno i političko pitanje.”

Mary Wyckoff, šefica Odsjeka za vladavinu prava pri Misiji OSCE-a u Hrvatskoj, navodi da su regionalni tužioci kroz razmjenu dokaza ostvarili izvjestan napredak u procesuiranju slučajeva, ali da i pored toga države moraju ukloniti zakonske prepreke koje i dalje značajno onemogućavaju efikasnu međudržavnu pravosudnu saradnju. “Tužioci pokušavaju biti praktični”, nastavlja ona. “Ali, da bi problem nekažnjivosti bio istinski riješen, potrebna je politička volja i zakonska reforma.”

Međunarodne organizacije već dugo zahtijevaju od vlada u ovoj oblasti da daju svoju podršku regionalnoj saradnji. Human Rights Watch je 2004. godine, naprimjer, preporučio da vlade moraju pronaći način za prenošenje optužnica u sudove drugih zemalja i da je stoga neophodno zaobići zakone koji zabranjuju izručenje vlastitih državljana. Iako je prošlo tri godine, do toga još uvijek nije došlo.

Srbija i Hrvatska su načinile određene poteze kojima bi se riješilo pitanje dvojnog državljanstva. Hrvatski tužilac Mladen Bajić i njegov kolega iz Srbije Vladimir Vukčević potpisali su 2006. sporazum kojim se dozvoljava prijenos dokaza, dokumenata i svih drugih relevantnih podataka protiv osumnjičenih koji su u međuvremenu dobili državljanstvo druge zemlje. Na taj način, tužilac koji je primio dokaze može izgraditi slučaj zaobilazeći dvostruku prepreku zabrane ekstradicija i prijenosa postojećih optužnica (lokalni zakoni zabranjuju transfer optužnica za teška krivična djela za koja je zaprijećena kazna od 10 ili više godina).

Vekarić tvrdi da će ovaj sporazum pomoći sudovima u regionu da preduzmu akciju u slučajevima koji su već godinama blokirani, i ukazuje na ostvarenu saradnju u vezi sa ratnim zločinima počinjenim 1991. u selu Lovas, u istočnoj Hrvatskoj: Hrvatska je 2003. godine optužila 18 osoba za ubistva nesrpskog stanovništva u ovom selu, ali je uspjela uhapsiti samo jednog od optuženih. Ostali su se nalazili drugdje, uglavnom u Srbiji. U maju 2007. srpska policija je uhapsila preostalu dvanaestoricu, postupajući po dokazima koje je proslijedio hrvatski tužilac. Osumnjičenima neće biti suđeno u Hrvatskoj, već pred srpskim Vijećem za ratne zločine.

Mary Wyckoff se slaže da slučaj Lovas predstavlja primjer jednog načina prevazilaženja nekažnjivosti koja je sada posljedica zakonske zabrane ekstradicije svojih državljana. “Tužioci su pragmatični”, kaže ona. “Oni su zauzeli stav: ‘Radije ćemo imati suđenje u prisustvu optuženog, čak i ako ono mora da se održi van zemlje, nego da održimo suđenje u zemlji a u odusustvu optuženog.’”

Ipak, ovaj mehanizam nije od velike koristi u slučaju velikog broja osumnjičenih iz Bosne i Hercegovine koji se kriju u Srbiji ili Hrvatskoj, s obzirom da je ova zemlja odbila potpisati sporazum. Glavni bosanski tužilac Marinko Jurčević vjeruje da osumnjičenima treba suditi tamo gdje su zločini počinjeni, a ne u zemljama u kojima borave ili čije državljanstvo imaju. U suprotnom, on strahuje da će doći do situacije u kojoj će bosanski sudovi suditi samo osumnjičenim Bošnjacima, dok bi se većina procesa za zločine počinjene nad Bošnjacima odvijala u inostranstvu. Takav razvoj događaja ne bi doprinio međunacionalnom pomirenju u još uvijek podijeljenoj državi.

Sa ovim stavom se slaže i Vesna Teršelić iz zagrebačke organizacije Documenta, koja se bavi naslijeđem rata. “Bosna želi da dobije priznanje onoga što se dogodilo na njenoj teritoriji tokom rata”, kaže ona.

Vekarić vjeruje da se njegov kolega iz Bosne nalazi na pogrešnom putu. “Ako tvrdite da ratni zločini počinjeni u Bosni mogu biti izneseni pred sud samo u toj državi, time samo poručujete ratnim kriminalcima da ne idu u Bosnu”, kaže Vekarić. On napominje da srpski i bosanski tužioci već sarađuju na drugim pitanjima u vezi sa ratnim zločinima, uključujući i zajedničku istragu o zločinima počinjenim nad Bošnjacima u Zvorniku u istočnoj Bosni.

Tokom pregovora između regionalnih tužilaca održanih 2006. godine, mogli su se čuti apeli za sklapanje novog sporazuma o međusobnoj ekstradiciji između sve tri zemlje. Vekarić navodi da to nije bilo moguće zbog odredaba srpskog i hrvatskog ustava.

Ne slažu se svi sa ovom ocjenom. Siniša Važić, predsjednik Okružnog suda u Beogradu, tumači srpske zakone na drugi način, tvrdeći da ova zabrana ustvari potiče iz običnog zakona koji se može izmijeniti daleko lakše od ustava – ako za to postoji politička volja. “Riješit ćemo problem ekstradicije sa Hrvatskom putem reciprociteta”, predviđa Važić. U međuvremenu, “od najveće je važnosti da se svi pravosudni organi u regionu počnu ponašati profesionalno, razvijajući međusobno povjerenje”, zaključuje on.

Povratak povjerenja je dugotrajan proces

Stručnjaci napominju da izgradnja međusobnog povjerenja između država na polju ekstradicije predstavlja dug i mukotrpan proces.

Michael Kennedy, predsjednik Eurojusta, tijela Evropske unije zaduženog za pružanje pomoći u ispitivanju i krivičnom gonjenju kriminalaca koji se kriju u drugim državama, navodi da su problemi u oblasti ekstradicije između država EU-a prevaziđeni tek nakon šoka koji su prouzrokovali teroristički napadi 11. septembra 2001.

Shodno tome, ministri pravosuđa su 2002. postigli sporazum o stvaranju evropskog naloga za hapšenje, koji danas priznaju, i mogu izdati, sve države članice. “Evropski nalog za hapšenje obavezujući je za svakog sudiju unutar EU-a i svaka država članica obavezna je izručiti svoje državljane kako bi se protiv njih podigla optužnica i sprovelo suđenje u drugoj državi”, rekao je Kennedy.

Govoreći o teškoćama koje balkanske zemlje imaju pri suočavanju sa konceptom izručivanja svojih državljana susjedima, Kennedy je rekao kako ima puno razumijevanja za njihovu zabrinutost: “Ovako nešto se ne može ostvariti preko noći, naročito kada postoje razlike u jeziku i pravnim sistemima.” Uprkos napretku na planu međudržavne pravosudne saradnje u EU-u, još uvijek je prilikom svake takve istrage neophodno uzeti u obzir suverenitet država članica.

Slično tome, Friso Roscam Abbing, predstavnik za štampu evropskog komesara za pravosuđe, slobodu i sigurnost Franca Frattinija, tvrdi da države članice mogu načiniti dodatne korake ka unapređenju saradnje u oblasti borbe protiv kriminala. “U Evropskoj uniji još uvijek ima prostora za produbljavanje međusobnog povjerenja i ostvarivanje potpune razmjene krivičnih dosjea i drugih važnih informacija”, navodi on.

Iako je na Balkanu postignut određeni stepen saradnje između pravosudnih organa iz različitih država, njihovo stanovništvo još uvijek smatra da postoji pristrasnost u suđenjima za ratne zločine koja se održavaju u drugim zemljama.

Slobodan Milošević, nekadašnji predsjednik Srbije, iskoristio je ovaj stav javnosti na početku svog suđenja u Haagu, tvrdeći da se radi o suđenju cjelokupnom narodu. “Tužilac nije optužio samo mene, već je optužio Srbiju, sve Srbe u Srbiji i sve Srbe izvan Srbije koji su me podržavali, i sve ljude u Srbiji koji me i danas podržavaju”, izjavio je on u februaru 2002. godine.

S pravne strane gledišta, pojam kolektivne krivice ne postoji u Međunarodnom tribunalu, niti u lokalnim sudovima u regionu. I pored toga, prilikom svakog suđenja najvišim političarima ili generalima, javno mnijenje u Srbiji, Bosni ili Hrvatskoj je zauzimalo suprotan stav.

Vesna Teršelić tvrdi da su sva značajna suđenja dovela do protesta javnosti u zemljama regiona, kao i do diskusije o tome da li je optuženi kome se sudi “naš” ili “njihov”. Ona, ipak, vjeruje da su suđenja pred lokalnim sudovima u određenoj mjeri omogućila ublažavanje predrasuda u javnosti, i navodi da najbolji primjer za to predstavlja značajno slabljenje javnih protesta u Hrvatskoj zbog suđenja Hrvatima za ratne zločine. “Prije nekoliko godina, 100.000 ljudi je protestiralo na ulicama svaki put kada je podignuta optužnica protiv neke poznate osobe, ali danas ih se pojavi samo oko hiljadu”, zapaža ona.

Problemi sa kojima se u ovom pogledu suočava bivša Jugoslavija nisu jedinstveni i primijećeni su i u drugim zemljama Evrope.

Jean-Francios Bohnert, francuski tužilac u Eurojustu, objašnjava da su suđenja za ratne zločine predstavljala ključni dio procesa pomirenja u Njemačkoj nakon Drugog svjetskog rata. Ipak, on primjećuje da su, i nakon 50 godina uspješnih francusko-njemačkih odnosa, suđenje i presuda francuskom kolaboracionisti Mauriceu Paponu 1998. godine prouzrokovali snažan talas neprijateljstva i napetosti.

Francuski sud je osudio Papona, bivšeg zvaničnika kvislinškog režima iz Vichyja, na deset godina zatvora zbog učešća u deportaciji više od 1.500 Jevreja iz okupirane Francuske u koncentracione logore u Njemačkoj. Bohnert navodi da je šestomjesečno suđenje otvorilo stare rane u Francuskoj i oživilo neprijatna sjećanja na obim francuske saradnje sa nacistima i njihovu ulogu u Holokaustu.

I pored svega, ta pojava je bila privremenog karaktera, kaže on, i nije negativno uticala na čvrstu riješenost svih poslijeratnih vlada u Francuskoj i Njemačkoj da postave svoje odnose na novu, čvrstu osnovu. “Stvari su se veoma brzo promijenile nakon čuvenog sporazuma između Charlesa de Gaullea i Konrada Adenauera 1963. godine, i mnoga kasnija dostignuća izgrađena su na njegovoj osnovi”, kaže on govoreći o bivšem predsjedniku Francuske i kancelaru Zapadne Njemačke.

Poznat i kao Jelisejski sporazum, ovaj ugovor je na simboličan način potvrdio francusko-njemačko pomirenje i istinsko prijateljstvo između dvaju susjeda koji su od 1870. ratovali tri puta. Sporazumom su propisani redovni susreti na svim nivoima s ciljem stvaranja refleksa saradnje između dviju zemalja.

Bohnert objašnjava da su političari u Francuskoj i Njemačkoj još od ranih pedesetih godina prošlog stoljeća istinski posvećeni stvaranju međusobnog povjerenja. “To je moralo doći s vrha i potom se proširiti ka ostatku društva”, kaže on. “Ali to je bio mukotrpan proces, jer su političari morali uvjeriti sve nas da imaju povjerenja jedni u druge”, dodaje on.

Sporazum je ohrabrio i podstakao dva naroda da se upoznaju na ličnoj osnovi, prisjeća se Barbara Hesse, direktorica memorijalnog centra Alsace-Moselle. Ovaj centar predočava tragičnu historiju pograničnog stanovništva koje je između 1870. i 1945. godine četiri puta bilo prinuđeno mijenjati nacionalnost. “Nakon Jelisejskog sporazuma 1963. Francuzi su dobili ohrabrenje da posjete Njemačku”, kaže ona.

Dean Ajduković, profesor psihologije na Zagrebačkom univerzitetu, slaže se sa ocjenom da je za normalizaciju odnosa između naroda u regionu potrebno vrijeme, ali vjeruje da političari moraju aktivno raditi na tome. “Ljudi slušaju lidere i postupaju u skladu s njihovim porukama, kao što su to radili i u toku rata”, objašnjava on.

Okušati sreću

Dvanaest godina nakon rata, stanovništvo Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine ponovo je počelo putovati u druge zemlje u regionu.

Nedavno vjenčani par, Ivana i Marko Albunović, Srbi iz Beograda, proveli su svoj medeni mjesec na hrvatskom ostrvu Hvaru.

Oni navode da je njihov plan iznenadio rođake i prijatelje, koji su ih pokušali ubijediti da odustanu. “Svi su nam govorili da odmor u Hrvatskoj može biti opasan ili, u najmanju ruku, neprijatan za nas Srbe”, kaže Ivana. “Ignorisali smo njihove preporuke koje su bile prepune uobičajenih predrasuda i stereotipa”, dodaje ona. “Ipak, i pored svega, nismo se usudili da krenemo na put svojim automobilom sa srpskim tablicama.”

Ivana i Marko su bili oprezni nakon dolaska, ali su ubrzo ustanovili da je sve u redu. Proveli su predivan odmor, kažu.

Ivana smatra da stanovnici Balkana moraju ostaviti iza sebe mračnu prošlost. “Zaslužujemo da se najzad pridružimo modernom svijetu u kojem ratovi i mržnja predstavljaju samo dio sramne prošlosti”, zaključuje ona.