Uzlet tržišta rada u Bugarskoj zaobilazi Rome

Na ulicama romskog geta u Sofiji, asfalt predstavlja samo lijepu uspomenu. Duž pretrpanih uličica nižu se trošne hudžerice izgrađene od blata i polomljenih cigala. Otvorena kanalizacija zaudara, dok niz slivnike teku otpadne vode. Lako je uočiti veze između pojedinih porodica – njihove kolibe povezuju nelegalno postavljeni električni vodovi. Koncept infrastrukture ovdje jednako je stran poput zakona kvantne fizike, dok riječ “općina” predstavlja potpunu nepoznanicu.

Iako izgleda kao prizor iz trećeg svijeta, nalazimo se u sofijskoj četvrti Fakulteta. Slične scene mogu se vidjeti i drugdje u Bugarskoj, kao i u susjednoj Rumuniji, mada su obje zemlje u januaru 2007. godine primljene u Evropsku uniju. Nedavni ekonomski uzlet i eksplozivni rast potražnje za radnom snagom doveli su do praktičnog eliminiranja nezaposlenosti. Ipak, Romi jedva da su osjetili blagodati ovog trenda. Rasizam, neobrazovanost i nedostatak kvalifikacija hermetički su izolirali Rome od pozitivnih ekonomskih promjena u kojima uživaju njihovi sugrađani.

Situacija se neće promijeniti u bliskoj budućnosti. Naprotiv, iako je većina od 45.000 stanovnika Fakultete nezaposlena, Bugarska se sprema za uvoz radne snage neophodne za daljnji ekonomski razvoj, umjesto da mobilizira postojeću romsku manjinu.

Sudeći po zvaničnim podacima, u Bugarskoj živi oko 370.000 Roma. Nevladine organizacije, s druge strane, smatraju da je ovaj broj znatno manji od prave brojke i procjenjuju da u zemlji ima i do 800.000 Roma, što čini 10 procenata ukupnog stanovništva.

Tokom posljednjih 15 godina, mnogi Romi su, u potrazi za boljim životom, migrirali iz siromašnih seoskih oblasti u gradove, naseljavajući se u siromašnim i prenaseljenim četvrtima, koje su se postepeno pretvorile u geta. Oko 54 posto Roma živi u ovim mahalama. Oko tri četvrtine Roma ih tokom svog života nikada ne napusti.

Direktor Odeljenja za integraciju Roma pri Ministarstvu za rad i socijalnu politiku Georgi Krastev slaže se sa ocjenom da se Bugarska suočava sa ozbiljnim problemom ekonomske segregacije. “Više od 90 posto nezaposlenih u Bugarskoj su Romi”, kaže on.

Njegovo ministarstvo je u augustu saopćilo da je stopa nezaposlenosti dostigla rekordno niskih sedam posto, predviđajući njeno daljnje opadanje. U Sofiji su nezaposleni samo oni koji upravo mijenjaju posao i Romi, među kojima je 60 posto njih bez posla, sudeći po podacima Nacionalnog zavoda za statistiku.

Zaokupljene problemima tranzicije i nevoljne da zastupaju prava nepopularne manjine, bugarske postkomunističke vlade nisu preduzimale konkretne korake ka poboljšanju ekonomske mobilnosti Roma.

U Bugarskoj i drugim novopridošlim članicama Evropske unije, mnogi danas žale što nisu na bolji način iskorištene mogućnosti koje su postojale u fazi pripreme za pristup Uniji kako bi se povećao pritisak i preduzeli neophodni koraci. Iako Bruxelles insistira da integracija Roma mora ostati prioritet za Bugarsku i Rumuniju – i druge zemlje EU-a – većina posmatrača smatra da su dodijeljena sredstva nedovoljna za uklanjanje prepreka koje onemogućavaju vertikalnu mobilnost Roma. Romske zajednice u balkanskim zemljama koje se nadaju ulasku u Evropsku uniju pažljivo prate ova zbivanja.

Regionalni problem, sa historijskim korijenima

Bugarski političari nisu jedini koji guraju glavu u pijesak. Slični prizori mogu se vidjeti u mnogim zemljama srednje i jugoistočne Evrope. U Mađarskoj, gdje Romi čine između šest i osam posto ukupnog broja stanovnika (blizu 10 miliona), oko 50 posto Roma je nezaposleno, iako nacionalni prosjek iznosi sedam procenata, navodi se u izvještaju agencije Magyar Agora objavljenom 2005. godine. Više od 50 posto romskih domaćinstava u Mađarskoj nalazi se ispod granice siromaštva, dok prosjek na nivou cijele zemlje iznosi osam posto.

Sudeći po zvaničnom izvještaju o inkluziji Roma, situacija je slična i u Srbiji, gdje je preko 60 procenata ukupne populacije od 300.000 Roma veoma siromašno, za razliku od nešto preko šest posto veoma siromašnih u ostatku populacije. Stopa nezaposlenosti Roma u svim starosnim grupama i na svim nivoima obrazovanja tri puta je veća kod neromske populacije.

U Češkoj Republici, više od 70 posto Roma nema posao, dok nacionalni prosjek iznosi 10 posto, navodi se u izvještaju Evropske komisije iz 2005. godine. U Rumuniji, gdje dva miliona Roma čini oko osam posto ukupne populacije od 22 miliona, čak 75 posto radno sposobnih Roma nema posao, navodi se u istraživanju koje su 2004. godine zajednički sproveli Program za razvoj UN-a (UNDP) i Međunarodna organizacija rada (ILO).

Korijeni ovih problema sežu u prošlost kroz stoljeća, kaže Rumjan Sečkov, historičar iz Bugarske akademije nauka i predsjedavajući sofijske fondacije Start za djelotvorne građanske alternative (SEGA). Radoznalost koju su Romi pobudili među Evropljanima prilikom njihove migracije sa Indijskog potkontinenta u 15. stoljeću, ubrzo je prerasla u otvoreno neprijateljstvo, navodi on, i objašnjava da “odbacivanje Roma vuče duboke korijene iz tog perioda”.

Mnogi Romi su potražili utočište na evropskim teritorijama pod vlašću Osmanlijskog carstva, gdje nisu bili dobrodošli, ali nisu ni podvrgnuti istrebljenju. Međutim, tokom Drugog svjetskog rata, nacisti i njihovi lokalni saveznici u novostvorenim nacionalnim državama Srednje i Istočne Evrope usmrtili su, prema navodima historičara, oko pola miliona Roma.

Preživjeli su se suočili s novim pokušajima nasilne asimilacije pod vlašću komunističkih režima koji su stupili na vlast. U Bugarskoj je romski jezik bio potisnut, njihova muzika zabranjena u javnosti, a nomadski život okončan zakonom iz 1957. godine kojim se od svih građana zahtijevalo da se prijave na stalnoj adresi. Štaviše, u Čehoslovačkoj su mnoge Romkinje bile sterilizirane u sklopu državne politike smanjenja njihove brojnosti.

Tokom ranih devedesetih godina prošlog stoljeća, dok su se u zemljama nekadašnjeg istočnog bloka odigravale političke i ekonomske promjene, Romi su iznenada dobili status nacionalne manjine, što je predstavljalo pozitivan razvoj događaja. S druge strane, ova zbivanja su se podudarila s kolapsom mnogih socijalnih institucija. Kao ekonomski najranjiviji dio stanovništva, Romi su bili najteže pogođeni i jaz između njih i ostatka društva još više se produbio.

Hajde da ignoriramo problem

U januaru 2007. godine, kada su se Rumunija i Bugarska pridružile Evropskoj uniji, Romi su postali najbrojnija nacionalna manjina sa osam do 10 miliona pripadnika. Ali brojnost ne donosi i politički uticaj i u novim zemljama članicama jer su Romi i dalje zarobljeni u začaranom krugu diskriminacije, zanemarivanja i izolacije.

“Nisu svi Romi opasni, ali većina njih jeste”, kaže Anton Ivanov, 22-godišnji Bugarin iz Krasne Poljane, gradske četvrti koja se nalazi pored Fakultete. Pet osoba je teže povrijeđeno u augustu ove godine, kada ih je grupa Roma napala iz osvete zbog premlaćivanja romskog dječaka.

Ovaj kvart je na lošem glasu zbog međuetničkih napetosti, mada se zvanično negira postojanje tog problema. Marko Popov, 17-godišnji Rom iz Fakultete, kaže: “Mi živimo sasvim normalno sa Bugarima iz Krasne Poljane”, dodajući, ipak, da “normalno” podrazumijeva uzajamnu netrpeljivost između Roma i etničkih Bugara, te svakodnevne tuče i paljevine.

Zvaničnici smatraju da takvi incidenti ne proističu iz rasizma i za njih augustovski sukob predstavlja običan ulični incident. Slično tome, smrt 17-godišnjeg romskog dječaka koga su u gradu Samokovu, također u augustu, nasmrt pretukli etnički Bugari, policija je opisala kao “sukob između omladinskih bandi”.

U međuvremenu, predrasude mladih ljudi kao što je Ivanov predstavljaju plodno tlo za djelovanje desničarskih elemenata. Bojan Rasate, vođa Nacionalnog saveza Bugarske, postao je Ivanovljev heroj nakon što je nedavno osnovao nacionalnu dobrovoljačku jedinicu za “zaštitu” bugarskog stanovništva od “napada Roma i prirodnih katastrofa”.

“Krajnje je vrijeme da neko preduzme mjere protiv njih, i mi smo zato zahvalni Bojanu Rasateu”, kaže Ivanov sa entuzijazmom.

Evropska komisija je zahtijevala od Rumunije i Bugarske, kao i od drugih novih članica EU-a iz Istočne Evrope, da prije ulaska u EU usvoje politiku nulte tolerancije prema rasizmu. Katharina von Schnurbein, glasnogovornica Vladimira Špidle, komesara za socijalna pitanja u čiji djelokrug spadaju i romska pitanja, navodi da to podrazumijeva i “preduzimanje zakonskih mjera nakon incidenata u romskim naseljima i borbu protiv šikaniranja ljudi”.

I pored toga, nisu ostvarene značajne promjene, a priznavanje činjenice da rasizam postoji i dalje predstavlja tabu. Skupa sa hroničnim zanemarivanjem, ovi faktori su doprinijeli da politika koju su prihvatile bugarske vlasti, kao što su “Decenija inkluzije Roma” ili “2007. – Evropska godina jednakih mogućnosti za sve”, ostane mrtvo slovo na papiru.

Šetnja kroz gradić Stolipinovo potvrđuje ovaj utisak. Stolipinovo se nalazi na obodu Plovdiva, drugog grada po veličini u Bugarskoj, i sa svojih 35.000 stanovnika predstavlja jedan od dvaju najvećih romskih geta u Bugarskoj. Radnim danima, u vrijeme ručka, ulice su pune ljudi i žamora. Djeca se igraju u blatu, muškarci se okupljaju u malim grupama, dok žene peru odjeću ispred svojih stambenih blokova.

I pored toga, stanovnici pate zbog lošeg zdravlja i uskraćeno im je zadovoljavanje osnovnih potreba. “Deset godina nismo imali tekuću vodu”, žali se omanja plavooka žena sa punđom. “Moja tri djeteta su zbog toga prošlog ljeta oboljela od hepatitisa.”

Potom nastavlja: “Imaju vaške u kosi jer ne mogu da ih kupam. Ljudi me optužuju što ih još uvijek nisam poslala u školu. Kako mogu da ih pošaljem u takvom stanju? Takve ih neću poslati!”

Problemi sa zdravljem i sigurnošću koji postoje u Stolipinovu vidljivi su i u Marčevu, selu poznatom po lošim uslovima za život. Marčevo se nalazi u Rodopskim planinama na jugu zemlje, pored grada Garmena. Selo je nastalo tokom šezdesetih, kada se grupa korpara tu nastanila u skladu sa dekretom iz 1957. godine.

Zbog loših higijenskih uslova, selo je često predstavljalo izvor lokalnih epidemija. “Potrebno je samo 500 metara cijevi da bi se ova mahala povezala sa gradskim sistemom vodosnabdijevanja”, kaže Kalina Boževa, direktorica Međuetničke inicijative za ljudska prava u Bugarskoj. “To spada u nadležnost općine, ali je ona odlučila da nešto preduzme tek nedavno, što je posljedica jednog projekta nevladinih organizacija.”

Petar Dikov, gradski arhitekt Sofije, objašnjava da su oblasti naseljene Romima obično klasificirane u planovima izgradnje kao industrijske zone, kako općine ne bi u njima morale graditi infrastrukturu.

Slična situacija je i u susjednoj Rumuniji, gdje takva sela i naselja najčešće nemaju tekuću vodu, objašnjava Magda Matache iz bukureške organizacije za romska prava Romani CRISS. “Ljudi koji u njima žive mogu samo sanjati o kanalizaciji i vodovodu”, kaže ona. “Svakog dana oni moraju pješačiti kilometrima do najbližeg izvora vode.”

Neuspjeh počinje u školi

Među brojnim greškama i propustima bugarskih vlasti u pogledu Roma, nijedna nije tako suštinski važna zbog svog razornog efekta kao loš odnos prema pitanju školovanja. Politika faktičke segregacije lišila je generacije Roma mogućnosti napredovanja i ravnopravnog učešća na tržištu rada.

Tokom komunističke ere, Romi su se mogli obrazovati samo u lokalnim školama koje su ih pripremale za radnička zanimanja i poslove za koje su potrebne niske kvalifikacije i gdje su bili izostavljeni “normalni” predmeti poput matematike i historije.

“Te škole su stvorile generacije loše obrazovanih ljudi”, kaže Krasimir Kunev, direktor Helsinškog komiteta u Bugarskoj. Danas skoro 70 posto romske djece i dalje pohađa škole u kojima de facto postoji segregacija, navodi se u izvještaju ove organizacije iz 2006. godine. To je, objašnjava on, dovelo do toga da Romi budu najviše pogođeni ekonomskom depresijom i visokom nezaposlenošću u postkomunističkom periodu tranzicije. Iako je država postala svjesna razmjera ovog problema početkom i sredinom devedesetih, osim dodjeljivanja socijalne pomoći, malo toga je učinjeno da se on konačno riješi.

“U pitanju je ogroman neuspjeh”, kaže Rumjan Sečkov. “To je predstavljalo najlakše rješenje. Ljudi bez kvalifikacija ostali su nekvalificirani i marginalizirani.” U međuvremenu, sudeći po ovom historičaru, obični Bugari su smatrali da isplata socijalne pomoći nije pravična, što je podstaklo društvene tenzije.

Problem je neprestano rastao, stvarajući kulturu zavisnosti. “Suočeni smo sa nacionalnim problemom, jer je odrasla čitava generacija Roma koji nikada nisu vidjeli svoje roditelje kako ujutru ustaju i idu na posao”, smatra Sečkov.

Tokom 2006. godine, socijalnu pomoć je primalo 58 posto romskih domaćinstava, sudeći po podacima Ministarstva rada. Ali, to će se ubrzo promijeniti. U skladu s novim propisima, od 1. januara 2008. godine, period primanja pomoći će biti ograničen na 18 mjeseci. Iako je ova mjera uvedena kako bi se smanjila zloupotreba sistema, kritičari smatraju da će ona biti uzaludna ako nije praćena potezima koji će riješiti problem lošeg obrazovanja i nezaposlenosti.

Roza Cvetanova (54) sjedi ispred svog doma u Stolipinovu. Glave obmotane svijetloružičastom maramom, dok zavija duhan u krilu, Cvetanova opisuje kako su ona i njeno petoro djece preživjeli primajući socijalnu pomoć iako je bila nezaposlena, a njen muž u zatvoru. Kada je saznala da će socijalna pomoć ubrzo biti ukinuta, razbjesnjela se: “Da li su oni ludi? Pokušavaju da unište moju djecu! Niko neće željeti da zaposli 50-godišnju ženu sa osnovnom školom. Zar im to nije jasno?”

Bugarska nije jedina koja Romima nije ponudila odgovarajuće obrazovanje. Tokom posljednjih decenija, obrazovni standardi bili su niski u čitavoj jugoistočnoj Evropi, što je Romima onemogućilo da pobjegnu od siromaštva i postanu ravnopravni članovi društva. Ipak, iako su druge zemlje u regionu počele preduzimati prve korake radi rješavanja ovog problema, Bugarska još uvijek ne posvećuje pažnju ovom pitanju.

Sudeći po podacima popisa iz 2001. godine, 20 posto Roma u Bugarskoj starijih od 20 godina u potpunosti je nepismeno. Iako ovaj broj neprestano raste, izgleda da Ministarstvo obrazovanja nema nikakvu strategiju kojom bi se tome suprotstavila. Tokom 2002. godine, naprimjer, vlada je izdala uredbu o integraciji djece iz redova etničkih manjina, ali nije insistirala da je općine sprovedu u praksi. Sudeći po izvještaju Kuneva iz 2006. godine, one to nisu ni učinile.

Rumunske vlasti su aktivnije, i još 1993. godine usvojile su mjere pozitivne diskriminacije usmjerene ka povećanom upisu romske djece u srednje škole i univerzitete. Usljed toga, na univerzitete je tokom školske 2005/2006. godine primljeno 400 romskih studenata.

Magda Matache također smatra da je rumunska politika pozitivne diskriminacije donijela rezultate, i citira izvještaje u kojima se navodi da sve veći broj Roma pohađa škole i diplomira. Iako će rezultati biti vidljivi tek poslije dužeg perioda, ona vjeruje da se početni efekti već mogu primijetiti. Romi koji u ovom trenutku dobijaju odgovarajuće obrazovanje vraćaju se u svoje zajednice, u kojima će predstavljati uzor za druge Rome, ili ostaju u gradovima kako bi pronašli posao. “Njihova radna mjesta su u institucijama ili sektoru civilnog društva (češće nego u privredi), ali to ipak predstavlja korak naprijed”, smatra Matache.

U Srbiji se također preduzimaju slične mjere. Sudeći po podacima iz popisa sprovedenog 2002. godine, skoro 62 posto srpskih Roma nije završilo osnovnu školu, dok je manje od osam procenata steklo srednje, a zanemarljivih 0,3 posto visoko obrazovanje. Ipak, vlada je nedavno izdvojila dodatna budžetska sredstva namijenjena stipendijama za romske studente.

Ostvareni su veoma dobri rezultati, naročito kada se broj učenika upisanih u srednje škole uporedi sa prethodnom godinom. “Tokom školske 2005/2006. godine uspjeli smo upisati 88 romskih učenika u srednje škole, dok je u 2006/2007. taj broj porastao na 260”, kaže Ljuan Koka, direktor Sekretarijata za romsku nacionalnu strategiju u Srbiji.

Neiskorišten izvor radne snage

Stručnjaci se slažu da glavni preduslov za poboljšanje društvenih i ekonomskih prilika među Romima predstavlja smanjenje visoke stope nezaposlenosti.

Ironično je da u zemljama kao što je Bugarska postoji manjak radne snage. Ustvari, sudeći po nedavnom izvještaju Svjetske banke posvećenom regionu istočne Evrope, Bugarskoj prijeti pad ekonomskog rasta ako ne zadovolji potrebu kako za kvalificiranim, tako i za nekvalificiranim radnicima. Mada se u izvještaju predlaže bolje iskorištenje i obrazovanje domaćih radnika putem “reforme obrazovnog sistema i poboljšanja mobilnosti domaće radne snage”, u njemu se navodi i da treba omogućiti dolazak radnika iz inostranstva.

Evgenij Ivanov iz Saveza poslodavaca i industrijalaca u Bugarskoj smatra da je nerazumno dovoditi radnike iz inostranstva i pri tome ignorirati neiskorišteni izvor radne snage u zemlji. “Bugarska ima sve finansijske i ljudske resurse koji su joj potrebni za integriranje Roma na tržištu rada”, ističe on.

Ivanov predviđa da će Ministarstvo rada imati na raspolaganju oko milijardu eura iz strukturnih fondova EU-a namijenjenih programima za Rome. “Ipak, nemamo nikakvih informacija o tome da li ministarstvo zaista nešto radi po tom pitanju”, dodaje on. “Do sada su o tome govorili samo u budućem vremenu.”

Poslovna zajednica mora podržati aktivne mjere za ulazak Roma na tržište rada, smatra Ivanov. “Kao poslodavcima, nama nije važna nacionalnost ili etnička pripadnost radnika, već njegova sposobnost.”

Ipak, nema puno naznaka da vlade u regionu aktivno pokušavaju da unaprijede radni potencijal Roma. U Bugarskoj, Rumuniji i Srbiji, vlasti nisu uspjele pronaći odgovarajuću formulu za poboljšanje njihovog položaja putem kurseva za obuku, naprimjer.

Rumunija je 2001. godine počela da se obraća Romima na sajmovima radnih mjesta, ali to nije dovelo do značajnih rezultata. “Ni mi, ni Ministarstvo rada, nismo u dovoljnoj mjeri komunicirali sa romskom zajednicom i na kraju su se poslodavci pojavili na sajmu, ali Romi nisu”, kaže Gelu Domenica iz Impreune, agencije za razvoj lokalne zajednice iz Bukurešta.

Isto se dogodilo i u Bugarskoj: iako se sajmovi radnih mjesta u romskim četvrtima održavaju još od 2005. godine, rezultati su zanemarljivi. Službenik iz Ministarstva rada Georgi Krastev priznaje da su svi kursevi koje je organizirala vlada doprli do samo 4.000 Roma.

“To je samo privremeno rješenje”, kaže Georgi Georgijev (46), koji je posjetio sajam radnih mjesta u školi u Stolipinovu prije dvije godine. Zajedno sa svojim 20-godišnjim sinom Ilijom, on je dobio posao uklanjanja šuta na gradilištu u Plovdivu. Ali, kada je izgradnja završena, obojica su se vratili svakodnevnom kartanju u getu.

Pored toga, “samo nekolicina ljudi iz cijelog našeg susjedstva otišla je na sajam poslova jer skoro da niko nije znao kada i gdje će se on održati”, dodaje Georgijev. “Uz to, imajte na umu da su službenici iz Ministarstva rada, poslodavci i novinari bili brojniji od Roma koji su bili na sajmu.”

Ne računajte na Bruxelles

Dok Srbija s nestrpljenjem očekuje pregovore o članstvu sa Evropskom unijom, mnogi smatraju da je pravo vrijeme za stvaranje novih odnosa sa Romima. Aktivisti i grupe za ljudska prava računaju na vanjski pritisak koji će državnu politiku prema Romima usmjeriti u pozitivnom pravcu.

Ferhad Saiti, direktor nevladine organizacije RTV Nišava, smatra da će EU mnogo pomoći Romima u Srbiji. S druge strane, iskustva Bugarske i Rumunije podsjećaju da je Saitijev optimizam možda pretjeran.

Tokom pregovora o članstvu, srpski susjedi su prošli kroz radikalne reforme. I pored toga, nije pronađeno održivo rješenje za problem njihovih romskih manjina. Pokazalo se da je pritisak Bruxellesa nedovoljno jak za istinske promjene. Sada, kada su Bugarska i Rumunija postale članice EU-a, taj pritisak opada.

U Rumuniji, loš položaj Roma se spominje u više “vrlo oštrih” izvještaja načinjenih prije pristupanja Evropskoj uniji, primjećuje Radu Motoc iz Fondacije Soros u Bukureštu. U septembru 2006. godine, Evropska komisija je navela “slučajeve institucionalnog nasilja i napada na Rome, kao što su policijski upadi i protjerivanja iz romskih zajednica bez osiguravanja alternativnog smještaja”.

U Bugarskoj, Komisija je izrazila zabrinutost zbog vladinog odnosa prema nelegalnim naseljima i njihovim stanovnicima, uglavnom Romima, koji je “prouzrokovao napetost”, dodajući da su “neophodni dodatni napori kako bi se eliminirali svi oblici netolerancije”.

Izuzev objavljivanja kritičkih izvještaja, Bruxelles nije omogućio velike promjene u položaju ili perspektivama Roma. Rumunija i Bugarska, bar na papiru, u ovom trenutku ispunjavaju standarde EU-a u oblasti ljudskih prava, smještaja i obrazovanja.

Katharina von Schnurbein iz Evropske komisije navodi da je Bruxelles “blisko sarađivao sa Bugarskom i Rumunijom na uvođenju brojnih programa za podršku kako bi se poboljšali uslovi za smještaj, obrazovanje i zdravstvenu zaštitu Roma”, ali Radu Motoc smatra da je EU koristila neodgovarajući pristup. “Pojedine oblasti su bile potpuno izostavljene iz procesa pristupa Rumunije EU-u, naprimjer socijalni sektor. Kao i Bugari, i mi smo se koncentrirali na borbu protiv korupcije i reformu pravosuđa.”

U Bugarskoj, Kalina Boževa se boji da će i ovi spori koraci usmjereni ka poboljšanju položaja Roma postepeno slabiti, uporedo sa smanjivanjem vanjskog pritiska na vladu koji je bio najizraženiji tokom procesa pripreme za ulazak u EU. Njena organizacija za ljudska prava predstavlja jednu od grupa koje pokušavaju da u saradnji sa Evropom postave integraciju Roma na vrh liste političkih prioriteta.

U Rumuniji, nevladine organizacije se zalažu za imenovanje komesara za manjine u Evropskoj komisiji, smatrajući da je nadležnost komesara Špidle previše široka. Uzalud. “Za sada je to samo san”, priznaje Dominica.

Evropska komisija odbacuje optužbe da je digla ruke od Roma, navodeći podršku svojih strukturnih fondova za njihovu integraciju. “Komisija veoma blisko sarađuje sa Bugarskom i Rumunijom kako bi se omogućilo da ključno pitanje integracije Roma bude uzeto u obzir prilikom planiranja i implementacije”, kaže Von Schnurbein.

Ipak, posmatrano iz drugog ugla, ova posvećenost ne djeluje tako izvjesno. Kao što ističe Gruia Bumbu, direktor rumunske Nacionalne agencije za Rome, Evropska komisija je tokom protekle decenije na programe inkluzije Roma utrošila 240 miliona eura, što iznosi oko tri eura na svakog Roma, “dok za svaku kravu daje godišnju subvenciju od 25 do 32 eura”.

Romi predstavljaju resurs, a ne breme

Imajući u vidu ovu neveselu situaciju, pojedini eksperti tvrde da treba upotrijebiti novi, inovativniji pristup prema Romima u Srednjoj i Istočnoj Evropi, smatrajući da sadašnji pristup, koji se sastoji u pružanju socijalne pomoći, ne samo da uništava živote već je i previše skup.

Bugarski ekonomisti Lačezar Bogdanov iz konsultantske firme Industry Watch i Georgi Angelov iz Instituta za otvoreno društvo navode u svom izvještaju pod naslovom Integracija Roma u Bugarskoj da je neophodan aktivan pristup koji bi doveo do kratkoročnog povećanja budžetske potrošnje, ali i do mobilizacije Roma, njihovog uključivanja na tržište rada i budžetskih ušteda u roku od samo deset godina.

Oni smatraju da bi pola milijarde eura, koje će Bugarska tokom sljedećih deset godina utrošiti na programe namijenjene Romima, moglo omogućiti povraćaj uloženog novca u iznosu od 7,5 do 15 milijardi eura ako bi taj iznos bio utrošen na bolji način, tj. na usvajanje novih vještina.

“Da su u pitanju nekretnine, privatni preduzetnici bi ovaj projekat smjesta prihvatili jer bi se investicija isplatila”, kaže Bogdanov. “Ali, Bugari, a naročito država, ne smatraju da romska manjina predstavlja potencijalne poreske obveznike, niti da u budućnosti može biti izvor radne snage i rasta bruto društvenog proizvoda.”

Gelu Domenica također smatra da dosadašnji pristup vlada u regionu nije dao rezultate. “Moramo promijeniti naše gledište i sa perspektive ljudskih prava prijeći na investiranje u romske zajednice”, objašnjava on. “Moramo navesti državu da shvati da je radna snaga u romskoj zajednici jeftinija i da je do nje lakše doći u odnosu na dovođenje radnika iz inostranstva.”

Vladini predstavnici priznaju da treba ekonomski osposobiti Rome – ali potom najčešće prebacuju odgovornost na druge. Georgi Krastev zato smatra da, iako je ekonomska integracija Roma nužna, “ona ne predstavlja posao centralne vlasti. Glavni inicijatori moraju biti općine”. Ipak, on zaboravlja spomenuti da u Bugarskoj općinske budžete određuje centralna vlada.

Kako izgleda, svi slojevi društva se slažu da je u 21. stoljeću neophodno iskoristiti ekonomski potencijal Roma i prihvatiti činjenicu da je to moguće samo kroz dugoročno i dugotrajno investiranje u njihovu zajednicu. I pored toga, nacionalne vlade, ali ni Bruxelles, ne djeluju spremni da preuzmu vođstvo u ostvarivanju tog cilja.

Po svemu sudeći, prizori iz trećeg svijeta u bugarskim romskim getima još dugo će predstavljati sastavni dio evropskog pejzaža.