Bogate zemlje preotimaju sportske talente iz bivše Jugoslavije

Nakon izvanrednih uspjeha na Otvorenom prvenstvu Francuske u junu 2007. godine, desetine hiljada Beograđana oduševljeno su dočekale srpske teniske heroje Anu Ivanović, Jelenu Janković i Novaka Đokovića.

Mnogi nisu ni bili svjesni činjenice da se lako moglo dogoditi da njihovi sportski idoli na isti način obraduju obožavaoce u Velikoj Britaniji, Australiji ili nekoj drugoj zemlji. Naime, sve troje tenisera dobili su primamljive ponude da promijene državljanstvo.

Otac Ane Ivanović, Miroslav, saopćio je da je njegova kćerka odbila takve ponude iz mnogih zemalja, uključujući i Australiju. “Državljanstva Australije, Amerike ili zemalja Evropske unije uvećavaju tržišnu vrijednost sportiste 10 ili 20 puta. To znači da sportisti iz ovih zemalja dobijaju neuporedivo više novca od sponzora”, rekao je Ivanović.

Pored toga, na taj način nestale bi i sve teškoće u vezi sa dobijanjem putnih viza koje ne mogu izbjeći čak ni igrači koji nastupaju na najvećim svjetskim turnirima. Doduše, očekuje se da će novi vizni režim Evropske unije olakšati proces dobijanja viza sljedeće godine.

“Dok je bila mlada i puna ideja, razmišljala je o uzimanju državljanstva neke druge zemlje”, kaže Ivanović. “Bilo je puno ponuda. Neke od njih su bile nevjerovatno primamljive, ali je Ana prestala razmišljati o tome kada je počela zarađivati dovoljno novca igrajući tenis.”

I Novak Đoković se našao u sličnoj situaciji. Britanska teniska asocijacija stupila je 2007. godine u kontakt s njegovim roditeljima i pokušala ih ubijediti da će njihov sin dobiti znatno veću podršku i unosnije sponzorske ugovore ako bude igrao za Veliku Britaniju. Đokovići su odbili ponudu nakon medijske pomame koja je uslijedila i u Srbiji i u Velikoj Britaniji.

Ipak, suočeni sa ograničenim mogućnostima za profesionalni razvoj, mnogi balkanski sportisti prihvataju ovakve ponude.

Marko Pešić, sin istaknutog košarkaškog trenera Svetislava Pešića, koji je predvodio Jugoslaviju prilikom osvajanja zlatnih medalja na Evropskom prvenstvu 2001. i Svjetskom prvenstvu 2002. godine, uzeo je njemačko državljanstvo.

“Najprije sam odbio zbog patriotskih razloga, ali se ispostavilo da jugoslavenski tim nije zainteresiran za mene. Želio sam da igram na velikim međunarodnim takmičenjima i zato sam poslušao savjet roditelja i ispunio svoje snove igrajući za Njemačku”, otkriva Marko.

Otići ili ostati?

U zemlji koja se još uvijek oporavlja od ratnih sukoba i međunarodne izolacije za vrijeme režima Slobodana Miloševića, mnogi srpski sportisti razmišljaju o sličnim potezima.

Neformalna anketa koju smo sproveli, a koja je obuhvatila 100 sportista, pokazuje da bi 54 posto ispitanih postupilo kao Pešić kada bi dobili takvu priliku. Trideset posto je izjavilo da je njihov glavni motiv finansijski, dok je 18 procenata bilo nezadovoljno politikom svoje vlade u oblasti sporta. Oko 16 posto intervjuiranih navelo je probleme prilikom dobijanja viza, dok osam procenata vjeruje da bi mogli ostvariti bolje rezultate u drugim zemljama. Niko od njih nije naveo politički motiv. Naše istraživanje je pokazalo da 54 posto sportista ima neutralan stav o moralnom aspektu promjene državljanstva. Promjenu državljanstva je 26 procenata ocijenilo kao pozitivan korak, dok 20 procenata vjeruje da je to pogrešno.

U pogledu odredišta, 54 procenta intervjuiranih bi se uputilo u bilo koju zemlju koja bi im ponudila primamljive uslove: 12 posto je navelo Italiju, a pet posto Sjedinjene Američke Države. Ostali su spomenuli Francusku, Švicarsku, Njemačku i druge zemlje.

Jasna Bajraktarević, profesorica psihologije na Univerzitetu u Sarajevu, smatra da rezultati ankete nisu iznenađujući. Sličan nivo interesovanja sportista za emigriranje u druge zemlje postoji u svim zemljama koje su bile dio nekadašnje Jugoslavije. Profesorica Bajraktarević tvrdi da “ni pod kojim uslovima ne treba smatrati da sportistima koji promijene svoje državljanstvo nedostaje osjećaj patriotizma”.

“Sa ovakvom krizom se suočavaju sve zemlje koje nisu u stanju svojim sportistima osigurati osnovne uslove za takmičenje”, kaže profesorica. “Činjenica da su politička zbivanja u regionu relativno novije prirode, predstavlja važan faktor”, tvrdi profesorica Bajraktarević. “Države koje su naslijedile bivšu Jugoslaviju mlađe su od većine njihovih sportista i neizvjesno je u kojoj se mjeri oni mogu identificirati sa svojim novostvorenim državama.”

Oni žele da putuju, za početak…

Jedan od razloga za promjenu državljanstva predstavljaju aktuelni vizni propisi koji su posljedica raspada Jugoslavije. Iako je sportska zvijezda, Ana Ivanović još uvijek mora čekati u redovima ispred stranih ambasada da bi dobila vizu. “Često joj je ostajalo premalo vremena za to i bila je primorana da čeka ispred ambasade nekoliko sati prije polijetanja aviona”, prisjeća se njen otac Miroslav.

Srećom, čini se da se ubuduće većina sportista neće morati suočavati sa ovom dilemom. Evropska unija je 18. septembra potpisala sporazum o viznim olakšicama sa Albanijom, Bosnom i Hercegovinom, Makedonijom, Crnom Gorom i Srbijom koji će pojednostaviti putovanja određenim kategorijama stanovništva. Očekuje se da će ovaj sporazum stupiti na snagu u januaru 2008. i od njega će najviše koristi imati sportisti, studenti, poslovni ljudi i novinari. Vizne olakšice podrazumijevaju jednostavnije dobijanje viza i cijenu od 35 eura, što predstavlja polovinu od standardne cijene.

Jedna od najboljih teniserki Srbije, Jelena Janković, prošla je kroz slična iskušenja kao Ana Ivanović. U nedavnom intervjuu za srpski sedmičnik Ilustrovana politika, ona je izjavila da je, svaki put kad putuje, primorana nositi čak četiri uvezana srpska pasoša.

“Sva četiri pasoša su ispunjena vizama, što često zbunjuje granične službenike, koji me pitaju koliko ljudi putuje sa mnom”, prisjeća se ona. “Kada shvate da svi ti pasoši pripadaju meni, mole me da sama pronađem vizu za njihovu zemlju, jer bi njima to oduzelo puno vremena.”

Miroslav Ivanović, Anin otac, čija se porodica prije nekoliko godina preselila u Švicarsku, zadržavši pri tome srpske pasoše, tvrdi da najnovije promjene koje je uvela Evropska unija nisu dovoljne. On smatra da najbolji srpski sportisti moraju dobiti diplomatske pasoše s obzirom da predstavljaju “osobe koje izuzetno doprinose poboljšanju međunarodne reputacije svoje zemlje”.

Sport kao unosan porodični posao

Porodice mnogih sportskih zvijezda u Srbiji tvrde da su bile primorane da same osiguravaju ono što bi im u razvijenijim zemljama osigurala država.

Teniska trenerica Jelena Genčić (71), koja je otkrila Novaka Đokovića, Moniku Seleš i druge sportske talente, navodi da su porodice morale nadoknaditi nedostatak institucionalne podrške. “Da Novakov otac nije bio istrajan i nije podnio mnoge lične žrtve, taj dječak nikada ne bi postao ovakav teniser kakav je danas”, tvrdi Genčić.

Međutim, prevelika uloga porodica sportista u Srbiji može doprinijeti i nastanku pojedinih problema. “Neki roditelji talent svog djeteta vide samo kao priliku da se obogate”, objašnjava Genčić i dodaje: “Oni misle kako će i sami postati bogati ako njihovo dijete ostvari uspjeh. Za neke od njih promjena državljanstva djeteta predstavlja unosnu poslovnu transakciju.”

Jelena Genčić kao pozitivan primjer navodi Novakovog oca, Srđana Đokovića, koji je pokrenuo kampanju za osnivanje teniske akademije u Srbiji. Projekt je još uvijek u fazi planiranja. Novak Đoković objašnjava: “Jelena Janković je otišla u Sjedinjene Američke Države, Ana Ivanović u Švicarsku, dok ja treniram u Njemačkoj i Italiji... Srbija je prepuna mladih talenata i moramo sagraditi ovu akademiju kako bismo ih zadržali ovdje.”

On dodaje: “Teško mi je objasniti kako smo uspjeli da postanemo jedna od teniskih sila kada u zemlji nije bilo uslova za naš uspjeh. Znam kroz šta smo Ana, Jelena i ja prošli, i svi smo morali otići u inostranstvo kako bismo napredovali.”

I pored svega, stvari se možda mijenjaju nabolje za srpske sportiste, što može umanjiti njihovu zavisnost od roditelja i potrebu za prihvatanjem stranog državljanstva.

Naprimjer, jedan od najvećih automobilskih dilera u zemlji, Verano Motors, potpisao je u julu trogodišnji ugovor o sponzorstvu sa Anom Ivanović. Uslovi ugovora nisu otkriveni, ali direktor kompanije Jovan Šijan navodi da se radi o najvećem sponzorskom ugovoru u historiji Srbije i da je njegov cilj da najbolji sportisti ostanu u svojoj zemlji.

“Srpske kompanije moraju mladim sportistima dati podstrek da ostanu ovdje”, nastavlja Šijan. “Vjerujemo da će naš potez ohrabriti sve talentirane mlade ljude da krenu Aninim stopama.”

I Vlada Srbije se pridružila ovoj kampanji. Novi ministar sporta Snežana Samardžić-Marković izjavila je da zaustavljanje odliva sportista predstavlja najveći prioritet.

Ana Marković, iz istog ministarstva, navodi da je Vlada preduzela prve korake donošenjem Uredbe o nacionalnim priznanjima, koja državu obavezuje da uspješnim sportistima dodijeli odgovarajuću nadoknadu. “Želimo da osiguramo najbolje uslove za naše sportiste”, izjavila je Marković. Trenutno je u pripremi sveobuhvatni zakon o sportu, a o njemu će se uskoro raspravljati u skupštini.

Jelena Genčić se slaže da usvajanje novih zakona predstavlja ključni korak. “Rad u klubu je veoma težak kada imate pet ili šest talentiranih igrača dok novca ima dovoljno samo za dvoje”, kaže ona. Uslovi su danas bolji nego ranije, “ali smo tokom nekoliko proteklih godina izgubili čitavu generaciju od 10-15 igrača”.

Jedan od pripadnika te generacije je Aleks Bogdanović, treći britanski teniser na ATP listi. Bogdanović je imao osam godina kada se iz Beograda preselio u Britaniju, a kasnije je uzeo i britansko državljanstvo. U junu 2007. godine Bogdanović se povukao iz Davis Cupa nakon što je od njega traženo da igra protiv Srbije, navodeći da je teško igrati protiv zemlje u kojoj si rođen.

Genčić navodi da su bogate zemlje ranije dodjeljivale državljanstvo mladim talentima, dok danas radije preuzimaju već uspješne sportiste u koje ne moraju ulagati. “Zbog toga je Novaku Đokoviću prošle godine nuđeno britansko državljanstvo”, objašnjava ona.

Ponuda upućena Đokoviću je u samoj Velikoj Britaniji izazvala kontroverzne reakcije. Pojavile su se ocjene da je i dodjeljivanje britanskog državljanstva Gregu Rusedskom, rođenom u Kanadi, predstavljalo grešku. Ipak, mnogi su apelirali na Britansku tenisku asocijaciju da učini sve što je u njenoj moći da privuče Đokovića. Slične reakcije su se pojavile i u američkim medijima. The Sun Sentinel iz Floride pisao je u ljeto 2006. da Britanci moraju učiniti “sve što je moguće kako bi Đoković igrao za njih”.

“Dajte mu kraljevski tretman i ključeve Ujedinjenog Kraljevstva, jednu od djevojaka iz grupe Spice Girls, priliku da skija sa Michaelom Edwardsom, kolekciju knjiga sa autogramom J. K. Rowling... – dajte mu što god poželi!”, pisao je Sentinel.

So long, farewell, auf wiedersehen, goodbye...

Milan Jajčinović, zagrebački analitičar, smatra da u bivšoj Jugoslaviji odlazak vrhunskih sportista predstavlja traumatično iskustvo za njihovu domovinu jer sportisti u ovom regionu imaju ulogu predstavnika svoje zemlje.

“Oni su naši najbolji ambasadori”, tvrdi on. “Košarkaš Dražen Petrović i teniser Goran Ivanišević su za Hrvatsku učinili više od bilo kojeg diplomata. Zato i dolazi do negodovanja javnosti kad god vrhunski sportisti prolaze kroz bolan korak promjene državljanstva.”

Pojedinci bivaju zastrašeni protestima javnosti u tolikoj mjeri da odustaju od svojih namjera. Vrhunski hrvatski plivač Duje Draganja, osvajač srebrene medalje na Olimpijskim igrama 2004. godine, uzeo je 2005. državljanstvo Katara isključivo iz finansijskih razloga, pri čemu je ostao državljanin Hrvatske.

“Katar mi je ponudio uslove o kojima kao profesionalni plivač mogu samo sanjati”, pisao je Draganja u otvorenom pismu hrvatskim medijima u augustu 2005. godine. Draganja je ubrzo promijenio mišljenje. “Novac ne može kupiti sreću”, izjavio je u nedavno objavljenom saopćenju za štampu, gdje je objelodanjeno da je odustao od sporazuma sa Katarom.

Milan Jajčinović tvrdi da se Draganja vjerovatno predomislio zbog “pritiska izvršenog nad njim i protesta javnosti koja ga je proglasila izdajnikom zbog toga što je iznevjerio hrvatske nacionalne interese”.

Nekadašnje tenisko čudo od djeteta, Monika Seleš, osjetila je sličan javni gnjev prije desetak godina. Rođena u Novom Sadu, Seleš je uzela američko državljanstvo na vrhuncu svoje karijere 1994. godine, što je izazvalo izliv prezira javnosti prema njoj.

Đoković nastupa u njenu odbranu. “Monika Seleš nije imala izbora. Ona je morala napustiti Novi Sad i otići u Sjedinjene Države zbog potpunog nedostatka kapaciteta za profesionalni trening u njenom rodnom gradu”, izjavio je Đoković u junu tokom Otvorenog prvenstva Francuske. “Ljudi su bili zapanjeni njenom odlukom, ali mi upravo iz tog razloga moramo izgraditi tenisku akademiju u Srbiji, kako ne bismo bili prinuđeni uzimati državljanstvo drugih zemalja.”

Jedan od razloga za veliko ogorčenje javnosti u bivšim jugoslavenskim republikama krije se u činjenici da se radi o fenomenu novijeg datuma. U drugim zemljama to nije slučaj. Sportisti su mijenjali svoje državljanstvo još tokom dvadesetih godina prošlog stoljeća, kaže švicarski stručnjak Rafael Poli sa Univerziteta Neuchatel u Švicarskoj. Italija je uspjela privući brojne fudbalere iz Južne Amerike, koji su joj pomogli da osvoji Svjetski kup 1934. i 1938. godine.

Do širenja ovog fenomena došlo je nakon Drugog svjetskog rata. Francuska je dovela mnoge fudbalere i atletičare iz svojih bivših kolonija u namjeri da ojača svoju poziciju u sportu. Ipak, promjena državljanstva sportista zbog finansijskih razloga praktično nije postojala u zemljama bivšeg komunističkog bloka, uključujući tu i Jugoslaviju.

“Da ste prije trideset godina pitali sportiste u bivšoj Jugoslaviji da li razmišljaju o promjeni državljanstva, oni bi bili zapanjeni”, kaže Jasna Bajraktarević sa Univerziteta u Sarajevu. “Sportisti su tada išli u inostranstvo samo na zalasku svoje karijere, onda kada svojoj zemlji više nisu bili potrebni.”

Trend promjene državljanstva pojavio se na Balkanu tek prije nekoliko godina, nakon raspada Jugoslavije. Od tada je Srbija izgubila na desetine vrhunskih sportista.

Ne postoje zvanični podaci o broju srpskih sportista koji su uzeli strano državljanstvo, ali istraživanje sprovedeno prilikom pripreme ovog izvještaja pokazuje da je od kasnih devedesetih godina prošlog stoljeća do danas, ovakvom koraku pribjeglo najmanje 30 sportista. Sportisti su prihvatali državljanstva i nekadašnjih komunističkih susjeda kao što su Bugarska i Mađarska. Nataša Janjić je, naprimjer, za Mađarsku osvojila zlatnu medalju u kajaku na Olimpijskim igrama u Atini, a mađarskim rukometnim reprezentacijama pridružili su se Nenad Puljezović, Nikola Eklemović i Bojana Radulović, dok za bugarski nacionalni fudbalski tim igra Zoran Janković.

U košarci, Vladimir Bogojević igra za Njemačku, zajedno sa Markom Pešićem, a Dušan Šakota, sin bivšeg selektora reprezentacije Srbije Dragana Šakote, pridružio se grčkom juniorskom timu. Fudbaler Danijel Bogdanović izabrao je Maltu za svoje odredište, kao i nekolicina drugih srpskih fudbalera, a rukometaš Arpad Šterbik danas igra za Španiju.

Zanimljiv je slučaj fudbalera Branimira Subašića, koji je igrao za Azerbejdžan protiv Srbije. Mnogi sportisti danas imaju dvojno državljanstvo.

Dok bogate zalivske zemlje kao što su Katar i Bahrein zasipaju novcem najbolje inostrane sportiste u pokušaju da postanu sportske sile, neke afričke zemlje su pribjegle očajničkim mjerama kako bi zaustavile odlazak sportista. Kenija je u aprilu 2005. godine najavila da će protjerati sportiste koji preuzmu državljanstvo Katara a nastave živjeti u svojoj domovini.

Iako je sport oduvijek bio jedan od ključnih instrumenata za stvaranje i jačanje nacionalnog identiteta, tvrdi Rafael Poli, taj koncept ubrzano nestaje. “Veliki porast migracije sportista doveo je do situacije da sastav nacionalnih timova u maloj mjeri odslikava tradicionalni imidž zemlje koju predstavljaju”, kaže on.

Kako bi se umanjila narastajuća konfuzija, FIFA, svjetsko upravno fudbalsko tijelo, donijela je u martu 2004. godine odluku da fudbaleri koji promijene državljanstvo mogu predstavljati svoje nove zemlje isključivo nakon dvije godine boravka u njima. Međunarodna asocijacija atletskih federacija (IAAF) 2005. godine također je usvojila sličnu mjeru propisujući standard od tri godine.

Evropski stručnjaci smatraju da je odavno trebalo sprovesti reforme u ovoj oblasti. Govoreći o nedavno objavljenoj Bijeloj knjizi o sportu koju je sačinila Evropska komisija, Michal Krejza, šef sportskog odjeljenja Komisije, kaže: “Postoje sve brojniji zahtjevi da se uvede red u ovoj oblasti. Sloboda kretanja predstavlja osnovno ljudsko pravo koje Komisija garantira i podržava, ali neophodno je uvesti određena ograničenja kada se radi o sportu.”

Vašingtonska ekspertica za migracije Joanne van Selm tvrdi da sportisti uživaju prevelike privilegije kada se radi o promjeni državljanstva: “Prosječni emigrant mora da čeka 10 ili više godina ako želi dobiti novo državljanstvo u Evropi i svi kandidati moraju praktično živjeti u svojoj novoj zemlji”, kaže ona. “S druge strane, sportista koji nikada nije živio u Belgiji, naprimjer, može smjesta postati belgijski državljanin, dok marokanski emigrant to ne može ni nakon što je godinama radio i plaćao porez belgijskoj državi.”

Marko Pešić priznaje da mu je status košarkaša omogućio da postane njemački državljanin samo dva mjeseca nakon podnošenja prijave, iako standardna procedura traje nekoliko godina: “Postojao je obostrani interes i to je bilo od ključnog značaja.”

I sportistima je teško, također…

Uroš Mladenović, profesor psihologije na Univerzitetu u Novom Sadu, objašnjava da promjena državljanstva može predstavljati traumatično iskustvo i za same sportiste.

Tu tezu potvrđuje i Marko Pešić. “Uvijek mi je smetalo što nisam mogao iskusiti tu strast i osjećaj koje su Vlade Divac, Dejan Bodiroga, Predrag Danilović i drugi srpski košarkaši imali igrajući za svoju zemlju”, kaže Pešić i dodaje: “Nikada nisam osjećao nagon da stavim ruku na srce kada bi se začula njemačka himna. Zahvalan sam Njemačkoj za sve što je učinila za mene jer sam imao uspješnu karijeru i zaradio novac, ali i pored toga žalim što nikada nisam igrao za svoju domovinu.”

Pojedini sportisti bivaju kažnjeni ako zaborave kome moraju biti lojalni. Hrvatska plivačica Mirna Jukić, koja je 2000. godine uzela austrijsko državljanstvo, prekršila je nepisano pravilo nakon što je primijećeno kako navija za Hrvatsku tokom teniskog meča između njene rodne zemlje i Austrije. Gnjevni austrijski mediji komentirali su kako njeno srce “očigledno kuca za pogrešnu zemlju”, dok su pojedini sponzori zaprijetili da će raskinuti ugovore s njom.

“Navijala sam za svoju rodnu zemlju, ali nisam bila protiv Austrije”, izjavila je zbunjena Jukić. “Uopće nisu u pravu oni koji misle da sam došla u Austriju samo zbog novca, kao što su sugerirali televizijski snimci.”

Iako novac, bolji uslovi za rad i nove sportske akademije mogu usporiti, pa i preokrenuti trend odliva sportista, Uroš Mladenović misli da ponovno rađanje nacionalnog samopouzdanja predstavlja faktor koji bi trebalo uzeti u obzir.

Srpski sportisti i nacionalni timovi poboljšali su svoj učinak, navodi on, nakon nedavnog raspada krhke “državne zajednice” Srbije i Crne Gore i to im je najzad omogućilo da se identificiraju sa svojom zemljom.

Labava konfederacija, posljednji ostatak nekadašnje Jugoslavije, nije bila u stanju pobuditi nacionalnu strast i za većinu sportista predstavljala je privremenu državu kojoj je prošao rok trajanja.

“Svaki čovjek, a naročito sportista, ima potrebu da bude dio grupe”, objašnjava Mladenović. “Osnovna premisa glasi: ako je moja zemlja snažna, želim da se identificiram s njom i moje samopouzdanje i motivacija su snažniji. Zbog toga sportisti iz moćnih zemalja kao što su Njemačka, Britanija i Francuska, rijetko mijenjaju svoje državljanstvo.”