Da li je Zapad još uvijek najbolji za evropski biznis?

Azambuja, mali grad od 7.000 stanovnika, 35 kilometara sjeverno od Lisabona, izgleda kao savršeno mjesto za turiste koji tragaju za zasluženim predahom. Uske uličice, čiste i uredne kuće. Tišina. Ali, ne uživaju svi u ovom spokoju. Na kući u centru grada vijori se velika crvena zastava sa srpom i čekićem koja obilježava ulaz u komunistički radnički klub.

Međutim, kako nam reče jedan stariji čovjek ispred same kuće, naziv je zapravo pogrešan. “Ovdje je radnički klub, ali u Azambuji nema posla”, kaže on s tugom. “Grad je propao od kada je Opel otišao. Poput one kule je – polako se urušava”, dodaje on pokazujući na krivi toranj koji podsjeća na čuveni toranj u Pisi.

Prije samo nekoliko mjeseci, Azambuja je bila operativno središte jedne od najvećih Opelovih fabrika u Zapadnoj Evropi koja je zapošljavala više od hiljadu radnika. Međutim, u decembru, fabrika automobila je zatvorila svoje kapije, radnici su otpušteni, a tišina se spustila na ulice malenog grada. Ova kompanija u vlasništvu američkog General Motorsa prenijela je proizvodnju na nekoliko drugih mjesta – u Gliwice u Poljskoj, u Sankt Petersburg u Rusiji i u Zaragozu u Španiji. Bio je to još jedan žestok udarac sve slabijoj portugalskoj ekonomiji, gdje je stopa nezaposlenosti bila 7,7 posto prošle godine, ali je ove 8,4 posto, što je najviša stopa još od 1987. godine.

Nevolje koje se javljaju u Azambuji prisutne su i u mnogim drugim zapadnoevropskim gradovima jer kompanije, u jeku globalizacije, premještaju proizvodnju u bivši istočni blok, privučene jeftinijom radnom snagom i nižim troškovima poslovanja.

Peugeot Citroen je, naprimjer, premjestio veći dio svoje proizvodnje iz Velike Britanije u Slovačku. Proizvođač kompjuterske opreme HP se iz Francuske prebacio u Bugarsku, a veliki proizvođač bijele tehnike Electrolux se iz Njemačke preselio u Poljsku. To su samo neke od velikih korporacija koje su svoje proizvodne pogone relocirale u Istočnu Evropu ili planiraju to uskoro učiniti. Tu su još i proizvođač kompjutera Dell, potom British American Tobacco, Volkswagen i IBM.

Od crne rupe do zlatne groznice

Prije samo nekoliko godina, Istočna Evropa nije ni izbliza bila “El Dorado” za investitore kako se to sada čini da je slučaj. U ranim devedesetim, malo koja zapadna kompanija je bila zainteresirana za preseljenje svojih proizvodnih pogona u ovaj region. Nove nekomunističke vlade bile su preokupirane naporima da prodaju državne fabrike, koje su uglavnom bile nekonkurentne i zapuštene, opterećene ogromnim dugovima i prekobrojnom radnom snagom.

S obzirom na to da nije bilo previše izgleda za dobro zaposlenje u matičnim zemljama, radnici su potražili posao u Zapadnoj Evropi, što je stvorilo novi fenomen “poljskog vodoinstalatera”, “rumunske medicinske sestre” ili “bugarskog građevinskog radnika”. To je pomoglo zapadnim zemljama da očuvaju svoju ekonomsku konkurentnost, ali je također dalo podsticaja privredama koje su emigranti ostavili za sobom.

Novčane doznake su uskoro postale bitan izvor prihoda za njihove matične zemlje. Između 1997. i 2002. godine, Rumuni su poslali natrag u svoju zemlju oko osam milijardi ušteđenih eura, prema podacima rumunske centralne banke. Suma se uvećavala svake godine, umanjujući rumunski deficit na tekućim računima za 38 posto u 2005. godini. Ove godine, procjenjuje se da će novčane doznake radnika u inostranstvu dostići ukupnu sumu od pet milijardi eura, što je više od četiri posto bruto društvenog proizvoda (BDP) zemlje.

Nedavna studija Svjetske banke o novčanim doznakama i njihovom udjelu u bruto društvenom proizvodu istočnoevropskih zemalja, urađena na osnovu podataka iz 2004. godine, pokazala je da su još tri zemlje imale sličan priliv. Ekonomski emigranti iz Moldavije, naprimjer, poslali su u matičnu zemlju skoro 503 miliona eura, što čini 27 posto moldavskog BDP-a. Emigranti iz Bosne i Hercegovine poslali su svojim porodicama 1,31 milijardu eura, što čini 21 posto tamošnjeg BDP-a, a Albanci su poslali oko 830 miliona eura, a to je 16 posto albanskog BDP-a.

U isto vrijeme, istočnoevropske privrede su počele da sprovode reforme i razvijaju se, te su zapadne kompanije postale sve zainteresiranije za investicije u regionu. Odliv radne snage u inostranstvo dobio je svoju protivtežu – priliv investicija, akvizicije, nove investicione projekte i relokacije proizvodnih pogona zapadnih kompanija.

Priča o dva grada

Relokacija podrazumijeva premještanje proizvodnih pogona kompanije djelimično ili u potpunosti iz jedne regije u drugu i – obično – zatvaranje fabrika u gradu i zemlji porijekla. To nije samo prosta investicija kojom se širi oblast poslovanja na drugu teritoriju. Radi se o potezu koji diktiraju ekonomski i logistički razlozi. U isto vrijeme, takva operacija povlači za sobom svježa ulaganja u novoj zemlji u proizvodne pogone i radnu snagu, kao i akviziciju nekretnina, te novu upravnu zgradu.

Najčešći i najočigledniji podsticaj za relokaciju su jeftina a obučena radna snaga i niži proizvodni troškovi. Neke zemlje nude dodatne podsticaje investitorima u vidu niskih ili zanemarljivo malih poreza za one koji pokreću novu proizvodnju. Starenje radne snage u Zapadnoj Evropi doprinijelo je ovom trendu, stvarajući nestašicu obučenih i obrazovanih mladih ljudi, prema podacima iz studije iz 2005. godine o 172 proizvodne kompanije u zapadnoevropskim industrijaliziranim zemljama koju je naručio konsultativni ogranak KPMG, a objavio istraživački ogranak Economista. Širenje Evropske unije na Balkan pružilo je još jedan stimulans procesu relokacije jer su nove članice Evropske unije, Rumunija i Bugarska, postale tražene destinacije za strane kompanije koje žele neke od svojih aktivnosti preseliti sa Zapada.

Kada kompanija seli svoje proizvodne pogone, to ima duboke socijalne implikacije za lokalnu zajednicu. Pogledajmo primjer Azambuje u Portugalu i Deja, grada od skoro 40.000 stanovnika u centralnoj Rumuniji.

Kad je Opel prošlog decembra zabravio kapije svoje fabrike u Azambuji i preselio svoju proizvodnju u Istočnu Evropu i Španiju, to je žestoko pogodilo ovaj grad. “Naš grad je bio u potpunosti zavisan od Opelove fabrike, a sada ovdje nema posla”, žali se Carlos Almoster, koji je u fabrici radio duže od četvrt stoljeća.

“Čitav svoj život sam proveo u Opelovoj fabrici. Počeo sam raditi prije 25 godina. Od kada se fabrika preselila, jedina stvar koja me podsjeća na to vrijeme jeste zlatni ručni sat”, dodaje on. “Poslije toliko godina, osjećam se beskorisno”, kaže Almoster, pokazujući nam poklon koji je dobio od fabrike.

U Deju, situacija je sasvim drugačija. Ovaj grad doživljava procvat jer sve više kompanija poput Opela odlučuje preseliti svoje proizvodne pogone u Rumuniju. Španska ACE automobilska grupacija, koja proizvodi električne dijelove za vozila, 2005. godine je otvorila kapije svoje prve rumunske fabrike. Nakon toga je objelodanila svoj plan da cjelokupnu proizvodnju iz Barcelone i Zaragoze preseli u Rumuniju do 2011. godine. Polovina od 6.000 radnika ACE-a se već nalazi u Rumuniji, a ova kompanija namjerava zaposliti dodatnih 1.100 radnika za svoje rumunske proizvodne pogone.

Prošlog juna, Trelleborg iz Švedske je također otvorio fabriku u Deju koja proizvodi automobilske dijelove za Renault, Audi, Ford i Peugeot. Istovremeno je smanjio svoju proizvodnju u Trowbridgeu u Velikoj Britaniji i Mannheimu u Njemačkoj, gdje je oko 1.000 radnika ostalo bez posla.

Dilema koja se javlja u Deju jeste nedovoljan broj radnika za novootvorena radna mjesta. “Suočavamo se sa brojnim problemima na tržištu rada, zbog čega pokušavamo otvoriti nove proizvodne pogone u onim regionima gdje je lakše pronaći radnike”, kaže Tatiana Mursa, zadužena za odnose s javnošću ispred španske kompanije ACE u Rumuniji.

S obzirom da je glavna motivacija za preseljenje proizvodnje u Srednju i Istočnu Evropu jeftina radna snaga, zarade koje ove kompanije nude rumunskim radnicima jesu neizbježno skromne. Uprkos rastu prosječnih plata za oko 200 posto u protekle četiri godine, analitičari procjenjuju da će Rumuniji biti potrebne godine prije nego što prosječne plate – koje su sredinom 2007. godine iznosile nešto više od 400 eura mjesečno, prema podacima rumunskog Zavoda za statistiku – dostignu zapadni prosjek i postanu nekonkurentne. “Prosječne plate u Rumuniji će iznositi oko 60 posto prosječnih zarada na Zapadu, što je nešto što mi nazivamo konvergencija, za oko pet godina”, primjećuje Adriana Iftime, direktorica rumunske Asocijacije građevinskih firmi.

Da li bi se, molim, neko relocirao ovdje?

Mada je Dej ilustrativan u pogledu načina na koji relokacije mogu promijeniti nabolje situaciju u nekom gradu, ne misle baš svi u Istočnoj Evropi da mogu postati magnet za zapadne kompanije. U Botevgradu, gradiću u zapadnoj Bugarskoj, udaljenom oko 50 kilometara od prijestolnice Sofije, mještani bi željeli da se neka zapadna kompanija pojavi u njihovom gradu, ali ne polažu puno nade u to.

Ovaj grad je u potpunosti bio zavisan od Plastkima, lokalnog proizvođača robe od plastike, koji je ugašen prije četiri godine. Depresija, frustracija i pesimizam sada preovlađuju u Botevgradu. Frustraciju pogoršava činjenica da su radnici otpušteni nakon što mjesecima nisu primali plate. Podnijeli su tužbu i na sudu su dobili, ali još nisu dobili novac. “Sudija je rekao kako je naše pravo da dobijemo novac koji nam se duguje, ali se sudsko rješenje ne može primijeniti pošto je preduzeće bankrotiralo”, kaže Ivan Nikov, bivši radnik Plastkima.

U međuvremenu, građani Botevgrada žive bez ikakve nade u bolju budućnost. “Sanjao sam o renoviranju moje kuće, ali sam morao odustati od tih planova kad sam izgubio posao”, žali se Nikov. Jedan drugi radnik, sijede kose i smrknutog izraza lica, opisuje kako je morao da odloži neke važne stvari u svom životu. “Moja žena i ja smo planirali da imamo još jedno dijete, ali to više sebi ne možemo priuštiti”, rekao je on.

U Botevgradu, pesimizam je znatno izraženiji nego u Azambuji, gdje se Opelova fabrika zatvorila relativno skoro, a otpušteni radnici su makar dobili otpremnine. “Pravi problemi će nastati sljedeće godine, kad nam ponestane novca koji smo dobili od General Motorsa”, kaže Joao Soares, bivši Opelov radnik.

Jose Eduardo, još jedan bivši radnik Opela, imao je više sreće. “Dobio sam novi posao u gradskoj vijećnici”, kaže on. “Ali većina ovih ljudi neće moći da pronađe drugi posao jer imaju 50 ili više godina.” Život u ovom gradu se već polako urušava. Mnoge kuće su na prodaju ili se nude u najam, o čemu svjedoče mnogobrojne table na kojima piše Venda-se (na prodaju) ili Arenda-se (za iznajmljivanje).

Nije baš sve u jeftinoj radnoj snazi

Ljudi u Botevgradu se žale zbog odsustva interesiranja zapadnih kompanija za njihov grad, ali analitičari primjećuju da su mnogi bitni, ali često i veoma subjektivni razlozi u igri kada kompanije odlučuju da se presele na istok kontinenta.

Ako se razmotre ključni motivi, očito je da niži troškovi i osvajanje novih tržišta izbijaju u prvi plan, kaže se u studiji iz 2006. godine koju je naručio odbor za finansije gornjeg doma francuskog parlamenta – Senata. Potom slijede blizina tržišta sa brzim rastom, razlike u cijeni radne snage, cijena i dostupnost sirovina i prisustvo atraktivne lokalne mreže proizvodnih kapaciteta. Porezi, dažbine i potencijalne subvencije su zapadnim kompanijama od manje važnosti.

Subjektivniji element su historijske veze. Uzmimo za primjer Austriju, koja je među najznačajnijim novim investitorima u Istočnoj Evropi. Mnogi finansijski analitičari kažu da su austrijske firme pohitale u ovaj region jer su nekada imale veze sa ovim dijelom Evrope, iz doba kada je on bio sastavni dio Austro-Ugarske carevine. Kao što je to ekonomista Eric Frey primijetio u članku objavljenom prošlog aprila u austrijskom dnevnom listu Der Standard: “U onim mjestima gdje su Habsburzi vladali, austrijski menadžeri se osjećaju kao kod kuće.”

Drugi, manje vidljivi, subjektivni razlozi se također uzimaju u obzir. Prema Klari Floti iz budimpeštanske kompanije ARC Relokacija Mađarska, koja olakšava i pomaže mobilnost radne snage: “Češka Republika je popularna zbog svojih navodno ‘zapadnih tradicija’, Mađarska zbog svoje centralne lokacije, lijepe prijestolnice i broja i kvaliteta kompjuterskih stručnjaka. Rumunija je najpopularnija kad se radi o niskim troškovima za radnu snagu.”

Postoje također i negativne strane koje kompanije moraju uzeti u obzir prije nego što presele svoje proizvodne pogone. Investitori se još uvijek suočavaju sa ozbiljnim preprekama pri relokaciji u Istočnu Evropu, uprkos poboljšanjima tokom posljednjih godina. U skorašnjim izvještajima Evropske komisije se i dalje ukazuje na visok nivo korupcije, slabosti pravosudnih sistema, te neadekvatno i nestabilno zakonodavstvo kao na izazove s kojima se ulagači suočavaju – da ne spominjemo glomaznu i nezgrapnu birokratiju. “Ne zaboravimo da stara, istrošena infrastruktura također sputava konkurentnost u odnosu na Zapad”, dodaje Katalin Varga, direktorica još jedne budimpeštanske kompanije Settlers Kft, koja se bavi pružanjem usluga pri relokaciji.

Isamar van Hilten iz firme Partners in Relocation Group (Partneri u grupi za relokaciju), Pirgroup, primjećuje i druge negativne aspekte koje kompanije moraju ukalkulirati. Mnogi od tih aspekata se odnose na mentalitet radne snage u istočnoevropskim zemljama. “Većinu tih ljudi odlikuje staromodan pristup papirologiji, strah od promjena i nespremnost na zajednički, timski rad”, tvrdi ona. “Također odbijaju da preuzmu odgovornost za svoj posao.”

Neke zemlje već postaju centri za određene industrijske sektore koji se sele na istok. Krzysztof Piech, vanredni profesor Ekonomskog fakulteta u Varšavi, kaže da je dobra infrastruktura u Slovačkoj omogućila uspjeh u privlačenju automobilskih kompanija koje su željele da presele svoje proizvodne pogone sa Zapada. “Slovačka je bila u privilegiranoj situaciji zbog svoje dobre infrastrukture, što je pozitivno uticalo na protok robe i ljudi”, tvrdi Piech. Slovačka sada proizvodi više od 225.000 automobila godišnje, pri čemu se potencijal godišnje proizvodnje do 2010. procjenjuje na 850.000 automobila, prema STAT-USA, ogranku za statistiku američkog ministarstva trgovine.

Volkswagen je trenutno najveći proizvođač automobila koji sklapa vozila u Slovačkoj. Kao što je već spomenuto, Peugeot Citroen je također uložio značajna sredstva u Slovačkoj, nakon što je zatvorio svoju fabriku u Velikoj Britaniji i preselio proizvodna postrojenja u Trnavu, udaljenu 45 kilometara od Bratislave. Ova francuska kompanija je uložila više od 700 miliona eura. Treći proizvođač automobila u zemlji je KIA Motors, ogranak južnokorejske automobilske kompanije Hyundai Motor, koja ima fabriku u Žilini u sjevernoj Slovačkoj.

Ostale istočnoevropske zemlje su postale centri za druge vrste relociranih proizvodnih pogona. Prema Isamar van Hilten iz Pirgroupe, Slovenija je postala “centrala” za farmaceutsku industriju, dok Poljska privlači firme iz prehrambene industrije i poljoprivede. Također je administrativni centar za velike multinacionalne korporacije. Bjelorusija i Ukrajina su sve zanimljivije investitorima zbog svoje jeftine ali obučene radne snage u oblasti informacionih tehnologija.

Koja je sljedeća stanica?

Relokacija je fenomen koji se ne dešava samo u Istočnoj Evropi već i na Balkanu. Neke zemlje postaju magnet za relokaciju upravo zbog toga što su blizu – ali izvan – Evropske unije. “Kada se Rumunija pridružila Evropskoj uniji, jedna rumunska firma je odlučila da preseli svoje poslovanje u Srbiju”, kaže Patricia Gannon iz advokatske kancelarije Karanović & Nikolić, koja pruža pravne usluge u oblasti komercijalnog bankarstva, privatizacije i poreza.

“Pošto Rumunija sada mora poštovati evropske zakone, postat će zemlja u kojoj će propisi biti striktni”, dodaje ona. Rumunska firma se preselila u Srbiju ne samo zbog blažih zakonskih propisa nego u Evropskoj uniji već i zbog činjenice da se srpska ekonomija značajno poboljšala.

“Privreda doživljava snažan rast, industrija se razvija, a privatizacija brzo napreduje”, dodaje Gannon. “Ipak, ova zemlja još uvijek ima veliki hendikep u odnosu na druge države u regionu. Zapadne zemlje imaju veoma strog vizni režim sa Srbijom, tako da, naprimjer, Srbi ne mogu na Zapad tako lako.”

Neki ekonomisti vjeruju da su porast investicija i relokacija u Istočnoj Evropi već počeli da gube dah jer se na tržište probijaju drugi, „jeftiniji dijelovi svijeta“. Istočna Evropa se nije pokazala doraslom izazovu rastućih azijskih ekonomija, i sve više gubi bitku na polju investicija, tvrdi se u izvještaju Pregled investicija u Evropi poznate revizorske kuće Ernst & Young, u kome se analizira trend unutrašnjih i vanjskih investicija u Evropi u 2006. godini.

Stopa stranih investicija u Poljskoj, Češkoj Republici i Mađarskoj je značajno opala prošle godine, a taj trend je uzrokovan “sve slabijom mogućnošću da se privuku investicije u oblasti proizvodnje koja podrazumijeva niske troškove, jer je to lakše postići u Aziji”, stoji u izvještaju Ernst & Younga.

Čak i ako je to istina, investicije u regiji se neće zaustaviti, a debate i dalje traju o tome koja će istočnoevropska zemlja postati najprivlačnija za zapadne kompanije koje žele da izmjeste svoju proizvodnju tokom sljedećih nekoliko godina. “Kladila bih se na Makedoniju i Poljsku”, kaže Katalin Varga iz firme za relokacije Settlers Kft. “Makedonija – zbog toga što je korporativni porez veoma nizak, a Poljska – zato što je veliko tržište.”