Bosanski muslimani: prijetnja ili šansa za Evropu?
Sa svojom evropskom kulturom i islamskom vjeroispoviješću, bosanski muslimani željeli bi biti most između Istoka i Zapada. Umjesto toga, osjećaju se odbačeno.
Sabina Nikšić izvještava iz Sarajeva, Tuzle, Bočinje, Novog Pazara, Prijepolja, Beča i Graca
Ponekad, kada putuje avionom, Aidu Begić pogledi drugih putnika podsjete na u svijetu prisutne strah i sumnju spram islama.
Ova poznata bosanskohercegovačka rediteljka putuje na filmske festivale širom svijeta odjevena moderno, ali i islamski, s maramom na glavi i garderobom koja seže do članaka na njenim rukama i nogama.
“Ako imaš maramu, ljudi odmah smatraju da si neobrazovana seljanka”, kaže ova tridesettrogodišnjakinja čiji je prvi igrani film “Snijeg” 2008. godine premijerno prikazan na festivalu u Cannesu.
Globalni strah od letenja s muslimanima postao je dio njenoga svakodnevnog života, ali Begić negira da postoji bilo kakav sukob između njene vjere i njenog uvažavanja zapadne kulture.
“Dio mene je i evropski identitet, evropska književnost, umjetnost i muzika. (Kompozitor Johann Sebastian) Bach je dio moga identiteta kao i (islamski pjesnik i mistik Mevlana Dželaluddin) Rumi”, kaže Begić.
Zapravo, neki stručnjaci smatraju da muslimanske zajednice na Balkanu, čija se islamska vjera razvijala u evropskom okruženju, mogu poslužiti kao most imeđu islamskog Istoka i kršćanskog Zapada.
Ali odanost bosanskih muslimana svakom od ovih svjetova nedavno je stavljena na tešku kušnju. Oni osjećaju da ih je Evropa izdala tokom rata u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine, te da ih i dalje odbacuje. S druge strane, dio pomoći koju su im tada ponudili muslimani iz inostranstva stigao je uz određenu cijenu.
Veoma evropski islam
Islam je u BiH stigao 1463. godine sa osmanskim osvajanjem i širio se kako je lokalno slavensko stanovništvo prihvatalo novu vjeru. Međutim, iako je BiH više od 400 godina bila pod vlašću Osmanlija, muslimani su ostali samo jedna od mnogih grupa, dijeleći zemlju s pravoslavcima, katolicima i malom jevrejskom zajednicom.
“U Bosni su stotinama godina neprestano prisutne bar četiri religije”, objašnjava Jusuf Žiga, profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. “Smjenjivale se vojske, smjenjivali se režimi, ali to se ne mijenja.”
Kada su Osmanlije u 19. stoljeću istisnute iz BiH od Austrougara, zemlja je potpala pod upravu Dvojne monarhije. Odsječeni od islamskoga svijeta, bosanski su muslimani počeli tragati za vlastitim identitetom u dominantno kršćanskom, evropskom okruženju.
Ova je potraga dobila novi zamah na kraju 20. stoljeća, nakon dramatičnih političkih i ideoloških promjena u regionu.
Debata o ulozi religije u društvu, koja je manje-više obustavljena u periodu komunističke vladavine, intenzivno je obnovljena. Mustafa Džeko, kojem su danas 72 godine, sjeća se kako je njegova religioznost u doba komunizma šokirala njegove radne kolege. U to su vrijeme mnogi muslimani napustili prakticiranje vjere i biti musliman za njih je predstavljalo etnički, a ne vjerski identitet.
Ostali su, međutim, razvili osjećaj solidarnosti s komšijama drugih vjeroispovijesti, koji su se također borili da sačuvaju vlastiti vjerski identitet uprkos ideološkoj represiji. “Rođen sam u patrijarhalnoj muslimanskoj porodici, ali mene je moj babo rahmetli tjerao da ustanem na noge kada se na crkvi oglase zvona; toliko je to poštovanje bilo”, prisjeća se Džeko.
Povratak religije
Religija se trijumfalno vratila na javnu scenu nakon pada komunizma u zadnjoj deceniji prošlog stoljeća. Nove su nacionalne vođe počele manipulirati potisnutim vjerskim i nacionalnim osjećanjima svojih naroda, podstrekavajući strahove da bi druge etničke grupe mogle ostvariti prevlast.
“Prestala je da postoji jedna država u koju su ljudi vjerovali i trebalo je pod hitno izmisliti nešto novo, vratiti Boga u funkciju”, kaže Aida Čorović, sociologinja iz Novog Pazara, većinski muslimanskog grada u Sandžaku u Srbiji.
Vjerske su zajednice u BiH spremno prihvatile priliku da se uspostave kao društvena snaga nakon decenija provedenih u zapećku.
Gotovo preko noći, biti viđen u crkvi ili džamiji postalo je podjednako čin političkog oportunizma kao i vjerskog uvjerenja. “Ljudi su stajali u prvom safu u Begovoj džamiji (u Sarajevu) kako bi dobili dozvolu da otvore zelenaru”, sjeća se Adnan Silajdžić, profesor na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu.
Buđenje nacionalizama je otvorilo put raspadu Jugoslavije kroz seriju ratova u devedesetim godinama prošlog stoljeća. Rat se iz Hrvatske 1992. godine proširio na Bosnu, nedugo nakon što je ova zemlja proglasila nezavisnost uprkos protivljenju većine bosanskih Srba, koji su činili oko trećinu populacije.
Rastući broj dokaza da Srbija i Hrvatska namjeravaju podijeliti BiH između sebe, naveo je bosanske muslimane da je počnu svojatati kao svoju nacionalnu državu.
Političke vođe bh. muslimana su 1993. godine odabrale novo nacionalno ime za svoju zajednicu – Bošnjaci – i počeli su je sve naglašenije identificirati sa islamom.
Ovo je pokrenulo borbu unutar zajednice bosanskih muslimana. Borbu između duhovnog i političkog islama. Usred ovog sukoba našli su se mnogi Bošnjaci koji cijene vlastito islamsko kulturno naslijeđe ali odbacuju i religiju i nacionalizam.
Kao većina politički liberalnih Bošnjaka ateista, Jasmila Žbanić, također svjetski priznata rediteljka, optužuje bošnjačke nacionalne vođe da zloupotrebljavaju religiju kako bi produbili podjele među ljudima i ostali na vlasti.
“Jako dugo se radilo na izgradnji Bošnjaka kao žrtve, i ono što se nudi kao identifikacijski element za biti Bošnjakom jeste biti vjernik. To je poslužilo kao identifikacijsko sredstvo, jer se ne nudi druga opcija, opcija pluralnog društva”, kaže Žbanić.
“Barem 80 posto vjernika s kojima sam razgovarala nije temeljito pročitalo Kur’an. Radi se o jednoj potrebi za religijom, religijskim konceptom da je sve, čak i patnja, dobro zato što je dio višeg plana”, dodaje Žbanić.
Bošnjaci su, u smislu brojnosti, bili daleko najveće žrtve rata. Oko 80 procenata od nekih 100.000 ljudi ubijenih tokom rata u BiH bili su Bošnjaci.
Ujedinjene nacije su u zemlju poslale mirovne trupe i humanitarnu pomoć, ali međunarodna je zajednica učinila jako malo da zaustavi masovnu kampanju “etničkog čišćenja”, uglavnom vođenu od Srba, a kao rezultat koje su stotine hiljada muslimana protjerane iz svojih domova.
Embargo na uvoz oružja nametnut od Zapada dao je prednost dobro naoružanim Srbima i ugrozio slabo opremljene Bošnjake, koji su ostali u okruženju neprijateljskih snaga.
Ekstremisti nude pomoć
Patnja ove “izvorno evropske” muslimanske zajednice privukla je pažnju islamskih ekstremista širom svijeta.
Prema stručnim procjenama, između 3.000 i 5.000 stranih dobrovoljaca, uglavnom Arapa, pristiglo je na Balkan u periodu od 1992. do 1995. godine kako bi se borili zajedno s bosanskim muslimanima.
Oni su sa sobom donijeli vehabizam, radikalnu interpretativnu praksu islama poteklu u Saudijskoj Arabiji, a koju bosanski muslimani prethodno nisu poznavali.
Ovo uskogrudo tumačenje islama, koje ne samo da zabranjuje ženama da samostalno napuštaju kuću, voze automobil i druže se s muškarcima s kojima nisu u rodu, već također ohrabruje muslimane da izbjegavaju društvo “nevjernika”, inicijalno je privuklo neke Bošnjake koji su se borili uz Arape.
“Nije bilo šanse da oni (Zapad) nisu vidjeli šta se ovdje dešavalo... ali samo su oni (arapski dobrovoljci) došli da nam pomognu. Na kraju, ti ljudi postaju teroristi”, prigovara tridesetdevetogodišnji Semin Rizvić.
Rizvić, koji je prije rata pjevao po kafanama u centralnoj Bosni, donio je odluku da prigrli konzervativni islam boreći se uz Arape u toku rata. Zbog njegove duge brade i činjenice da mu je žena sasvim pokrivena, većina Bosanaca danas bi ga opisala kao vehabiju.
“Terorista za Zapad sam prvo ja, a poslije toga ćete biti vi (tradicionalni bosanski muslimani)”, predviđa Rizvić.
Po okončanju rata, religijski fundamentalisti nastavili su prodirati u rastureno bh. društvo. Saudijska Arabija je finansirala niz humanitarnih organizacija koje su nastojale ubijediti tradicionalne bosanske muslimane da napuste vlastito tumačenje islama.
U ratom razorenoj zemlji, u kojoj se stopa nezaposlenosti kretala između 80 i 90 procenata, ekonomska pomoć koju su nudile ove organizacije mnoge je navela da prihvate “jedino pravo” tumačenje islama.
Dok se Islamska zajednica BiH, predvođena reisul-ulemom Mustafom Cerićem, fokusirala na politički život, vehabijski su misionari propovijedali svima onima koji su se osjećali zanemarenim od društva – mladim, neobrazovanim, siromašnim i zbunjenim.
Novouspostavljene male, ali veoma glasne vehabijske zajednice odlučno su napadale tradicionalnu vjersku praksu bosanskih muslimana. Ovo je bilo uzrok mnogim svađama po džamijama, gdje su tradicionalni bh. muslimani nekada pribjegavali i fizičkoj sili kako bi istjerali sljedbenike vehabizma koji su ih optuživali za “lažnu” vjeru.
“Bosanski su muslimani bili veoma uvrijeđeni”, prisjeća se Žiga. “Nisu bili spremni prihvatiti te vucibatine koje sebe Bogom zamišljaju i ženu u baju pretvaraju.”
Ozbiljnost sukoba među pripadnicima dviju različitih interpretacija islama jasno je naglašena nakon što je srbijanska policija 2007. godine u Sandžaku uhapsila dvanaest navodnih vehabija.
U julu 2009. ovi su muškarci osuđeni pred sudom u Beogradu na ukupno 60 godina zatvora zbog planiranja terorističkih napada i atentata, uključujući i atentat na duhovnog vođu muslimana Sandžaka, Muamera Zukorlića, koji je blisko povezan sa Islamskom zajednicom BiH.
“Oni su trebali destabilizovati našu Islamsku zajednicu, što im je u jednom trenutku gotovo pošlo za rukom”, kaže Zukorlićev saradnik Rešad Plojović.
Vehabizam u povlačenju
Islamska zajednica u BiH se suočava sa sve brojnijim kritikama liberalnih i sekularnih Bošnjaka koji je optužuju da je diskretno podržavala uspon vehabizma.
“Može biti da je reis Cerić, ponukan filozofijom koju propagiraju i za koju se zalažu pripadnici vehabijskog pokreta, od čijeg se pogubnog djelovanja Islamska zajednica nikada nije distancirala, budućnost bh. muslimana prepoznao u pravilima koja propagiraju vehabije”, izjavio je novinar Damir Kaletović u nedavnom izdanju popularnog TV magazina “60 minuta”.
Cerić odlučno odbacuje takve navode i opisuje kritičare kao ljude “koji žive u fosiliziranoj misli iz komunizma i koji se boje vlastitog identiteta”. On također dodaje da “nema vehabija u cijeloj Bosni koliko ih ima u Beču”.
Neki sigurnosni eksperti i učenjaci se slažu i tvrde da su navodi o opasnosti od porasta religijskog radikalizma u BiH često bili prenapuhani.
Oni smatraju da su napadi na islamsko rukovodstvo reakcija na Cerićeva nastojanja da ojača ulogu religije u bh. društvu.
“Muslimani se ovdje bore više za etnički i državni nego za religijski identitet”, smatra Dino Abazović, sociolog religije iz Sarajeva.
“Akumulirano iskustvo života u sekularnoj državi je mnogo važnije za bh. muslimane nego religijske debate koje su vođene u ovom kratkom postkomunističkom periodu”, dodaje Abazović.
Vehabijska mreža u BiH počela je da se osipa paralelno s postepenom normalizacijom situacije u ratom razorenoj zemlji. Ekstremistima je zadat još jedan udarac kada su bh. vlasti, nakon terorističkih napada na Sjedinjene Američke Države 11. septembra 2001. godine, zatvorile niz organizacija sponzoriranih od Saudijske Arabije.
Danas su se neke bivše vehabije vratile tradicionalnoj bosanskoj islamskoj praksi, a drugi nastoje ostvariti odnos sa širom zajednicom bh. muslimana, koju su svojevremeno odbacivali.
Stavovi Semira Imamovića, glavnog urednika sedmične novine “Saff”, nekadašnje vehabijske publikacije koja je prerasla u konzervativni islamski magazin, najbolji su pokazatelj ove promjene.
“Islamska zajednica je glavna vjerska institucija Bošnjaka-Muslimana koju mi poštujemo”, kaže on. “Svi muslimani su moja braća, ali to ne znači da se u svemu moramo slagati i da se ne možemo kritikovati.” “Saff” danas često osuđuje vjerski ekstremizam i podržava međuvjerski dijalog.
Usljed ove promjene, neki se radikalni sljedbenici vehabizma, koji još uvijek sanjaju o čisto islamskoj državi, osjećaju ljutito i napušteno.
“Naravno da je u Bosni moguća islamska država”, kaže Senad Hukić, ekonomista tridesetih godina iz sjeveroistočnog grada Tuzle. “Islamska zajednica sa svojom iskrivljenom slikom islama nikada neće donijeti progres BiH.”
Hukić smatra da jedna od rijetkih preostalih čisto vehabijskih zajednica, u Gornjoj Maoči, selu na sjeveroistoku BiH, može poslužiti kao model za istinski islamsko društvo.
Ova zajednica ubijeđenih fundamentalista živi u stanju praktične izolacije, bez pristupa tako običnim uređajima kao što su televizor ili telefon, ali i pod budnim policijskim nadzorom.
Njen navodni vođa Nusret Imamović odbio je razgovarati sa autoricom ovog teksta. Preko posrednika je poručio da se “naša poruka uvijek iskrivi”.
Juan Carlos Antunez, španski vojni stručnjak za religijski ekstremizam s dugogodišnjim iskustvom rada u BiH, smatra da radikalni islam ne predstavlja ozbiljnu prijetnju ovoj zemlji.
On procjenjuje da od oko dva miliona Bošnjaka, ne više od 3.000 njih slijedi saudijsku interpretaciju islama, a da bi ih samo oko 200 “moglo početi razmišljati na opasan način” te ih je potrebno “držati pod posebnim nadzorom”.
Antunez upozorava da bi stavljanje svih bh. muslimana pod poseban nadzor poslalo pogrešnu poruku i navelo na zaključak da muslimani generalno ne zaslužuju povjerenje.
“Glavna prepreka širenju radikalnog islama u Bosni nije bio NATO niti Evropska unija niti bilo koja druga međunarodna organizacija, glavna prepreka su bili muslimani ove zemlje”, kaže Antunez i dodaje: “Bosanski muslimani nisu prijetnja, već šansa za Evropu.”
Ne isključujte nas
Bez obzira na sve međusobne nesuglasice, religiozni i sekularni Bošnjaci dijele osjećaj da ih Evropa odbacuje u trenutku kada njihova zemlja prolazi kroz jednu od najtežih poslijeratnih političkih kriza.
Oni smatraju da Zapad ponovo zanemaruje radikalni nacionalizam bosanskih Srba, kao i njihove prijetnje otcjepljenjem, te da nastavlja s diskriminacijom bosanskih muslimana.
Naročito su ogorčeni nedavnom odlukom Evropske komisije da odobri bezvizni režim za Srbiju, ali ne i za BiH.
Kako većina bosanskih Hrvata i Srba ima dvojno državljanstvo i pasoše susjednih zemalja, očekuje se da će oni biti u prilici da uživaju sve prednosti bezviznog režima. Tako će, zbog nedavne odluke, zapravo samo Bošnjaci biti ostavljeni pred vratima Evrope.
Iako Bruxelles insistira da je zadatak bh. vlasti da zadovolje sve kriterije neophodne za odobravanje bezviznog režima, bosanski muslimani u velikom broju sumnjaju u uvjerljivost toga obrazloženja.
Komentirajući odluku Bruxellesa, Cerić kaže: “To nas stavlja u poziciju psihološke diskriminacije i stvara nam osjećaj nepoželjnosti.”
Neki stručnjaci smatraju da bi osjećaj isključenosti mogao radikalizirati bh. muslimane, ali pri tome naglašavaju kako je puno vjerovatnije da bi se oni mogli okrenuti sekularnom nacionalizmu nego ka islamskom fundamentalizmu.
Šaćir Filandra, predsjednik Bošnjačke zajednice kulture Preporod, vjeruje da Evropa propušta priliku da oblikuje identitet nove generacije bosanskih muslimana.
“Ako izolirate neku zajednicu i stalno je tretirate kao sumnjivu, ona će u jednom trenutku sama početi da gradi takvu svijest o sebi”, kaže on.
Moramo razgovarati
Medina Velić, bosanska muslimanka koja danas živi u Austriji, sjeća se vlastitog iskustva diskriminacije kada je sa šesnaest godina počela nositi maramu.
“Kada sam došla u školu (s maramom), moja razredna, iako me je poznavala već pet godina, rekla je: ‘Imamo jednu novu učenicu. Da li bi se ti predstavila?’”, prisjeća se ova dvadesetdvogodišnjakinja. “Ja za njih više nisam bila ista osoba.”
Velić je imala jedanaest godina kada se s porodicom preselila u Beč, gdje je njen otac poslan da radi kao imam, a njena majka kao vjeroučiteljica za veliku zajednicu bh. muslimana.
Unatoč činjenici da su meta “stereotipnih stavova” nekih Evropljana, bosanski muslimani insistiraju da je njihova interakcija sa zapadnom civilizacijom generalno bila obostrano korisna.
“Veoma je bitno da muslimani stupe u dijalog, da pomognu drugima da ih upoznaju; moramo razgovarati”, kaže Velić.
Drugi bh. muslimani koji danas žive u Austriji dijele mišljenje da se islamska vjera i evropske vrijednosti međusobno ne isključuju.
“Mi smo najbolji dokaz da se može biti i musliman i Evropljanin”, kaže četrdesetpetogodišnja Belkisa Bulut.
“Idemo i na rock koncerte i u teatar, ali i u džamije”, dodaje Bulut. “Naš je islam najbolji primjer evropskog islama.”
Ovaj tekst je rezultat programa Balkanske stipendije za novinarsku izuzetnost, inicijative fondacija Robert Bosch i ERSTE, u saradnji sa Balkanskom istraživačkom mrežom, BIRN.
Back to homepage
Sabina Nikšić izvještava iz Sarajeva, Tuzle, Bočinje, Novog Pazara, Prijepolja, Beča i Graca
Ponekad, kada putuje avionom, Aidu Begić pogledi drugih putnika podsjete na u svijetu prisutne strah i sumnju spram islama.
Ova poznata bosanskohercegovačka rediteljka putuje na filmske festivale širom svijeta odjevena moderno, ali i islamski, s maramom na glavi i garderobom koja seže do članaka na njenim rukama i nogama.
“Ako imaš maramu, ljudi odmah smatraju da si neobrazovana seljanka”, kaže ova tridesettrogodišnjakinja čiji je prvi igrani film “Snijeg” 2008. godine premijerno prikazan na festivalu u Cannesu.
Globalni strah od letenja s muslimanima postao je dio njenoga svakodnevnog života, ali Begić negira da postoji bilo kakav sukob između njene vjere i njenog uvažavanja zapadne kulture.
“Dio mene je i evropski identitet, evropska književnost, umjetnost i muzika. (Kompozitor Johann Sebastian) Bach je dio moga identiteta kao i (islamski pjesnik i mistik Mevlana Dželaluddin) Rumi”, kaže Begić.Zapravo, neki stručnjaci smatraju da muslimanske zajednice na Balkanu, čija se islamska vjera razvijala u evropskom okruženju, mogu poslužiti kao most imeđu islamskog Istoka i kršćanskog Zapada.
Ali odanost bosanskih muslimana svakom od ovih svjetova nedavno je stavljena na tešku kušnju. Oni osjećaju da ih je Evropa izdala tokom rata u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine, te da ih i dalje odbacuje. S druge strane, dio pomoći koju su im tada ponudili muslimani iz inostranstva stigao je uz određenu cijenu.
Veoma evropski islam
Islam je u BiH stigao 1463. godine sa osmanskim osvajanjem i širio se kako je lokalno slavensko stanovništvo prihvatalo novu vjeru. Međutim, iako je BiH više od 400 godina bila pod vlašću Osmanlija, muslimani su ostali samo jedna od mnogih grupa, dijeleći zemlju s pravoslavcima, katolicima i malom jevrejskom zajednicom.
“U Bosni su stotinama godina neprestano prisutne bar četiri religije”, objašnjava Jusuf Žiga, profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. “Smjenjivale se vojske, smjenjivali se režimi, ali to se ne mijenja.”
Kada su Osmanlije u 19. stoljeću istisnute iz BiH od Austrougara, zemlja je potpala pod upravu Dvojne monarhije. Odsječeni od islamskoga svijeta, bosanski su muslimani počeli tragati za vlastitim identitetom u dominantno kršćanskom, evropskom okruženju.
Ova je potraga dobila novi zamah na kraju 20. stoljeća, nakon dramatičnih političkih i ideoloških promjena u regionu.
Debata o ulozi religije u društvu, koja je manje-više obustavljena u periodu komunističke vladavine, intenzivno je obnovljena. Mustafa Džeko, kojem su danas 72 godine, sjeća se kako je njegova religioznost u doba komunizma šokirala njegove radne kolege. U to su vrijeme mnogi muslimani napustili prakticiranje vjere i biti musliman za njih je predstavljalo etnički, a ne vjerski identitet. Ostali su, međutim, razvili osjećaj solidarnosti s komšijama drugih vjeroispovijesti, koji su se također borili da sačuvaju vlastiti vjerski identitet uprkos ideološkoj represiji. “Rođen sam u patrijarhalnoj muslimanskoj porodici, ali mene je moj babo rahmetli tjerao da ustanem na noge kada se na crkvi oglase zvona; toliko je to poštovanje bilo”, prisjeća se Džeko.
Povratak religije
Religija se trijumfalno vratila na javnu scenu nakon pada komunizma u zadnjoj deceniji prošlog stoljeća. Nove su nacionalne vođe počele manipulirati potisnutim vjerskim i nacionalnim osjećanjima svojih naroda, podstrekavajući strahove da bi druge etničke grupe mogle ostvariti prevlast.
“Prestala je da postoji jedna država u koju su ljudi vjerovali i trebalo je pod hitno izmisliti nešto novo, vratiti Boga u funkciju”, kaže Aida Čorović, sociologinja iz Novog Pazara, većinski muslimanskog grada u Sandžaku u Srbiji.
Vjerske su zajednice u BiH spremno prihvatile priliku da se uspostave kao društvena snaga nakon decenija provedenih u zapećku.
Gotovo preko noći, biti viđen u crkvi ili džamiji postalo je podjednako čin političkog oportunizma kao i vjerskog uvjerenja. “Ljudi su stajali u prvom safu u Begovoj džamiji (u Sarajevu) kako bi dobili dozvolu da otvore zelenaru”, sjeća se Adnan Silajdžić, profesor na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu.
Buđenje nacionalizama je otvorilo put raspadu Jugoslavije kroz seriju ratova u devedesetim godinama prošlog stoljeća. Rat se iz Hrvatske 1992. godine proširio na Bosnu, nedugo nakon što je ova zemlja proglasila nezavisnost uprkos protivljenju većine bosanskih Srba, koji su činili oko trećinu populacije.
Rastući broj dokaza da Srbija i Hrvatska namjeravaju podijeliti BiH između sebe, naveo je bosanske muslimane da je počnu svojatati kao svoju nacionalnu državu.
Političke vođe bh. muslimana su 1993. godine odabrale novo nacionalno ime za svoju zajednicu – Bošnjaci – i počeli su je sve naglašenije identificirati sa islamom.
Ovo je pokrenulo borbu unutar zajednice bosanskih muslimana. Borbu između duhovnog i političkog islama. Usred ovog sukoba našli su se mnogi Bošnjaci koji cijene vlastito islamsko kulturno naslijeđe ali odbacuju i religiju i nacionalizam.
Kao većina politički liberalnih Bošnjaka ateista, Jasmila Žbanić, također svjetski priznata rediteljka, optužuje bošnjačke nacionalne vođe da zloupotrebljavaju religiju kako bi produbili podjele među ljudima i ostali na vlasti. “Jako dugo se radilo na izgradnji Bošnjaka kao žrtve, i ono što se nudi kao identifikacijski element za biti Bošnjakom jeste biti vjernik. To je poslužilo kao identifikacijsko sredstvo, jer se ne nudi druga opcija, opcija pluralnog društva”, kaže Žbanić.
“Barem 80 posto vjernika s kojima sam razgovarala nije temeljito pročitalo Kur’an. Radi se o jednoj potrebi za religijom, religijskim konceptom da je sve, čak i patnja, dobro zato što je dio višeg plana”, dodaje Žbanić.
Bošnjaci su, u smislu brojnosti, bili daleko najveće žrtve rata. Oko 80 procenata od nekih 100.000 ljudi ubijenih tokom rata u BiH bili su Bošnjaci.
Ujedinjene nacije su u zemlju poslale mirovne trupe i humanitarnu pomoć, ali međunarodna je zajednica učinila jako malo da zaustavi masovnu kampanju “etničkog čišćenja”, uglavnom vođenu od Srba, a kao rezultat koje su stotine hiljada muslimana protjerane iz svojih domova.
Embargo na uvoz oružja nametnut od Zapada dao je prednost dobro naoružanim Srbima i ugrozio slabo opremljene Bošnjake, koji su ostali u okruženju neprijateljskih snaga.
Ekstremisti nude pomoć
Patnja ove “izvorno evropske” muslimanske zajednice privukla je pažnju islamskih ekstremista širom svijeta.
Prema stručnim procjenama, između 3.000 i 5.000 stranih dobrovoljaca, uglavnom Arapa, pristiglo je na Balkan u periodu od 1992. do 1995. godine kako bi se borili zajedno s bosanskim muslimanima.
Oni su sa sobom donijeli vehabizam, radikalnu interpretativnu praksu islama poteklu u Saudijskoj Arabiji, a koju bosanski muslimani prethodno nisu poznavali.
Ovo uskogrudo tumačenje islama, koje ne samo da zabranjuje ženama da samostalno napuštaju kuću, voze automobil i druže se s muškarcima s kojima nisu u rodu, već također ohrabruje muslimane da izbjegavaju društvo “nevjernika”, inicijalno je privuklo neke Bošnjake koji su se borili uz Arape.
“Nije bilo šanse da oni (Zapad) nisu vidjeli šta se ovdje dešavalo... ali samo su oni (arapski dobrovoljci) došli da nam pomognu. Na kraju, ti ljudi postaju teroristi”, prigovara tridesetdevetogodišnji Semin Rizvić.
Rizvić, koji je prije rata pjevao po kafanama u centralnoj Bosni, donio je odluku da prigrli konzervativni islam boreći se uz Arape u toku rata. Zbog njegove duge brade i činjenice da mu je žena sasvim pokrivena, većina Bosanaca danas bi ga opisala kao vehabiju.
“Terorista za Zapad sam prvo ja, a poslije toga ćete biti vi (tradicionalni bosanski muslimani)”, predviđa Rizvić.
Po okončanju rata, religijski fundamentalisti nastavili su prodirati u rastureno bh. društvo. Saudijska Arabija je finansirala niz humanitarnih organizacija koje su nastojale ubijediti tradicionalne bosanske muslimane da napuste vlastito tumačenje islama.
U ratom razorenoj zemlji, u kojoj se stopa nezaposlenosti kretala između 80 i 90 procenata, ekonomska pomoć koju su nudile ove organizacije mnoge je navela da prihvate “jedino pravo” tumačenje islama.
Dok se Islamska zajednica BiH, predvođena reisul-ulemom Mustafom Cerićem, fokusirala na politički život, vehabijski su misionari propovijedali svima onima koji su se osjećali zanemarenim od društva – mladim, neobrazovanim, siromašnim i zbunjenim.
Novouspostavljene male, ali veoma glasne vehabijske zajednice odlučno su napadale tradicionalnu vjersku praksu bosanskih muslimana. Ovo je bilo uzrok mnogim svađama po džamijama, gdje su tradicionalni bh. muslimani nekada pribjegavali i fizičkoj sili kako bi istjerali sljedbenike vehabizma koji su ih optuživali za “lažnu” vjeru.
“Bosanski su muslimani bili veoma uvrijeđeni”, prisjeća se Žiga. “Nisu bili spremni prihvatiti te vucibatine koje sebe Bogom zamišljaju i ženu u baju pretvaraju.”
Ozbiljnost sukoba među pripadnicima dviju različitih interpretacija islama jasno je naglašena nakon što je srbijanska policija 2007. godine u Sandžaku uhapsila dvanaest navodnih vehabija.
U julu 2009. ovi su muškarci osuđeni pred sudom u Beogradu na ukupno 60 godina zatvora zbog planiranja terorističkih napada i atentata, uključujući i atentat na duhovnog vođu muslimana Sandžaka, Muamera Zukorlića, koji je blisko povezan sa Islamskom zajednicom BiH.
“Oni su trebali destabilizovati našu Islamsku zajednicu, što im je u jednom trenutku gotovo pošlo za rukom”, kaže Zukorlićev saradnik Rešad Plojović.
Vehabizam u povlačenju
Islamska zajednica u BiH se suočava sa sve brojnijim kritikama liberalnih i sekularnih Bošnjaka koji je optužuju da je diskretno podržavala uspon vehabizma.
“Može biti da je reis Cerić, ponukan filozofijom koju propagiraju i za koju se zalažu pripadnici vehabijskog pokreta, od čijeg se pogubnog djelovanja Islamska zajednica nikada nije distancirala, budućnost bh. muslimana prepoznao u pravilima koja propagiraju vehabije”, izjavio je novinar Damir Kaletović u nedavnom izdanju popularnog TV magazina “60 minuta”.
Cerić odlučno odbacuje takve navode i opisuje kritičare kao ljude “koji žive u fosiliziranoj misli iz komunizma i koji se boje vlastitog identiteta”. On također dodaje da “nema vehabija u cijeloj Bosni koliko ih ima u Beču”.
Neki sigurnosni eksperti i učenjaci se slažu i tvrde da su navodi o opasnosti od porasta religijskog radikalizma u BiH često bili prenapuhani.
Oni smatraju da su napadi na islamsko rukovodstvo reakcija na Cerićeva nastojanja da ojača ulogu religije u bh. društvu.
“Muslimani se ovdje bore više za etnički i državni nego za religijski identitet”, smatra Dino Abazović, sociolog religije iz Sarajeva.
“Akumulirano iskustvo života u sekularnoj državi je mnogo važnije za bh. muslimane nego religijske debate koje su vođene u ovom kratkom postkomunističkom periodu”, dodaje Abazović.
Vehabijska mreža u BiH počela je da se osipa paralelno s postepenom normalizacijom situacije u ratom razorenoj zemlji. Ekstremistima je zadat još jedan udarac kada su bh. vlasti, nakon terorističkih napada na Sjedinjene Američke Države 11. septembra 2001. godine, zatvorile niz organizacija sponzoriranih od Saudijske Arabije.
Danas su se neke bivše vehabije vratile tradicionalnoj bosanskoj islamskoj praksi, a drugi nastoje ostvariti odnos sa širom zajednicom bh. muslimana, koju su svojevremeno odbacivali.
Stavovi Semira Imamovića, glavnog urednika sedmične novine “Saff”, nekadašnje vehabijske publikacije koja je prerasla u konzervativni islamski magazin, najbolji su pokazatelj ove promjene.
“Islamska zajednica je glavna vjerska institucija Bošnjaka-Muslimana koju mi poštujemo”, kaže on. “Svi muslimani su moja braća, ali to ne znači da se u svemu moramo slagati i da se ne možemo kritikovati.” “Saff” danas često osuđuje vjerski ekstremizam i podržava međuvjerski dijalog.
Usljed ove promjene, neki se radikalni sljedbenici vehabizma, koji još uvijek sanjaju o čisto islamskoj državi, osjećaju ljutito i napušteno.
“Naravno da je u Bosni moguća islamska država”, kaže Senad Hukić, ekonomista tridesetih godina iz sjeveroistočnog grada Tuzle. “Islamska zajednica sa svojom iskrivljenom slikom islama nikada neće donijeti progres BiH.”
Hukić smatra da jedna od rijetkih preostalih čisto vehabijskih zajednica, u Gornjoj Maoči, selu na sjeveroistoku BiH, može poslužiti kao model za istinski islamsko društvo.
Ova zajednica ubijeđenih fundamentalista živi u stanju praktične izolacije, bez pristupa tako običnim uređajima kao što su televizor ili telefon, ali i pod budnim policijskim nadzorom.
Njen navodni vođa Nusret Imamović odbio je razgovarati sa autoricom ovog teksta. Preko posrednika je poručio da se “naša poruka uvijek iskrivi”.
Juan Carlos Antunez, španski vojni stručnjak za religijski ekstremizam s dugogodišnjim iskustvom rada u BiH, smatra da radikalni islam ne predstavlja ozbiljnu prijetnju ovoj zemlji.
On procjenjuje da od oko dva miliona Bošnjaka, ne više od 3.000 njih slijedi saudijsku interpretaciju islama, a da bi ih samo oko 200 “moglo početi razmišljati na opasan način” te ih je potrebno “držati pod posebnim nadzorom”.
Antunez upozorava da bi stavljanje svih bh. muslimana pod poseban nadzor poslalo pogrešnu poruku i navelo na zaključak da muslimani generalno ne zaslužuju povjerenje.
“Glavna prepreka širenju radikalnog islama u Bosni nije bio NATO niti Evropska unija niti bilo koja druga međunarodna organizacija, glavna prepreka su bili muslimani ove zemlje”, kaže Antunez i dodaje: “Bosanski muslimani nisu prijetnja, već šansa za Evropu.”
Ne isključujte nas
Bez obzira na sve međusobne nesuglasice, religiozni i sekularni Bošnjaci dijele osjećaj da ih Evropa odbacuje u trenutku kada njihova zemlja prolazi kroz jednu od najtežih poslijeratnih političkih kriza.
Oni smatraju da Zapad ponovo zanemaruje radikalni nacionalizam bosanskih Srba, kao i njihove prijetnje otcjepljenjem, te da nastavlja s diskriminacijom bosanskih muslimana.
Naročito su ogorčeni nedavnom odlukom Evropske komisije da odobri bezvizni režim za Srbiju, ali ne i za BiH.
Kako većina bosanskih Hrvata i Srba ima dvojno državljanstvo i pasoše susjednih zemalja, očekuje se da će oni biti u prilici da uživaju sve prednosti bezviznog režima. Tako će, zbog nedavne odluke, zapravo samo Bošnjaci biti ostavljeni pred vratima Evrope.
Iako Bruxelles insistira da je zadatak bh. vlasti da zadovolje sve kriterije neophodne za odobravanje bezviznog režima, bosanski muslimani u velikom broju sumnjaju u uvjerljivost toga obrazloženja.
Komentirajući odluku Bruxellesa, Cerić kaže: “To nas stavlja u poziciju psihološke diskriminacije i stvara nam osjećaj nepoželjnosti.”
Neki stručnjaci smatraju da bi osjećaj isključenosti mogao radikalizirati bh. muslimane, ali pri tome naglašavaju kako je puno vjerovatnije da bi se oni mogli okrenuti sekularnom nacionalizmu nego ka islamskom fundamentalizmu.
Šaćir Filandra, predsjednik Bošnjačke zajednice kulture Preporod, vjeruje da Evropa propušta priliku da oblikuje identitet nove generacije bosanskih muslimana.
“Ako izolirate neku zajednicu i stalno je tretirate kao sumnjivu, ona će u jednom trenutku sama početi da gradi takvu svijest o sebi”, kaže on.
Moramo razgovarati
Medina Velić, bosanska muslimanka koja danas živi u Austriji, sjeća se vlastitog iskustva diskriminacije kada je sa šesnaest godina počela nositi maramu.
“Kada sam došla u školu (s maramom), moja razredna, iako me je poznavala već pet godina, rekla je: ‘Imamo jednu novu učenicu. Da li bi se ti predstavila?’”, prisjeća se ova dvadesetdvogodišnjakinja. “Ja za njih više nisam bila ista osoba.”
Velić je imala jedanaest godina kada se s porodicom preselila u Beč, gdje je njen otac poslan da radi kao imam, a njena majka kao vjeroučiteljica za veliku zajednicu bh. muslimana. Unatoč činjenici da su meta “stereotipnih stavova” nekih Evropljana, bosanski muslimani insistiraju da je njihova interakcija sa zapadnom civilizacijom generalno bila obostrano korisna.
“Veoma je bitno da muslimani stupe u dijalog, da pomognu drugima da ih upoznaju; moramo razgovarati”, kaže Velić.
Drugi bh. muslimani koji danas žive u Austriji dijele mišljenje da se islamska vjera i evropske vrijednosti međusobno ne isključuju.
“Mi smo najbolji dokaz da se može biti i musliman i Evropljanin”, kaže četrdesetpetogodišnja Belkisa Bulut.
“Idemo i na rock koncerte i u teatar, ali i u džamije”, dodaje Bulut. “Naš je islam najbolji primjer evropskog islama.”
Ovaj tekst je rezultat programa Balkanske stipendije za novinarsku izuzetnost, inicijative fondacija Robert Bosch i ERSTE, u saradnji sa Balkanskom istraživačkom mrežom, BIRN.
Back to homepage
Featured Fellow
Ivan Angelovski
Ivan Angelovski, from Serbia, is a freelance journalist currently engaged, amongst other projects, at B92, on the the Potraga TV programme which aims to help families in their search for missing persons in Serbia and the former Yugoslav republics. Read more
More News and Updates
Now is the time to write
27 Jul 2010
| Jeton Musliu
Heat Follows Me Everywhere, Even to London
16 Jul 2010
| Mila Popova
Sicily, Not so Conservative Anymore
15 Jul 2010
| Ervin Qafmolla
ACKNOWLEDGEMENTS
