МакедонскиEnglishSrpskiRomânăБългарскиShqip

Gašenje kulta djevičanstva u Albaniji

Ervin Qafmolla Tirana, Kukës, Dhermi i Palermo

Tirana je prihvatila modernu seksualnu revoluciju, ali tradicionalni moralni kodeksi su i dalje snažni na sjeveru Albanije. Ipak, i tamo se stvari počinju mijenjati.

Altin je došao da bi potražio djevicu. Ovaj visoki tridesetogodišnjak prijatne vanjštine doputovao je iz Britanije, gdje radi već desetak godina, da bi našao djevojku kojom će se oženiti.  

Međutim, poslije tri sedmice boravka u svom rodnom gradu Korçë na jugu Albanije shvatio je da to neće biti lak zadatak. “Ovdje sam već nekoliko sedmica, za četiri dana trebam se vratiti”, požalio se.

Altin kaže da su mu rođaci i prijatelji obećavali dobar izbor djevica s kojima će ga upoznati kada dođe u Albaniju.  

Unatoč velikim očekivanjima, potraga za nevjestom još nije dala rezultata. Djevice koje je do sada upoznao jednostavno nisu bile ono što je očekivao.  

“Neke su premlade, neke mi jednostavno ne odgovaraju”, objašnjava Altin dok sliježe ramenima i puši Gauloise cigarete koje je donio iz Britanije.

Dok posmatra zalazeće sunce, čak ni ne pokušava prikriti koliko je nervozan. “Šta ako uzmem neku od njih i onda otkrijem da nije netaknuta?”, pita se. “Šta onda? Da je pošaljem nazad?”

U Londonu, gdje radi kao konobar, Altin je imao nekoliko usputnih veza s lokalnim djevojkama. Ali te veze nikada nije doživljavao kao uvod u mogući brak. Albanska supruga, kako objašnjava, ima “drugačiju ulogu i drugačija zaduženja”.

Shuke Deda je bez ikakve sumnje djevica, ali nije baš u najboljim godinama za udaju.  

U devedesetoj godini života ona i dalje nosi dugačke bijele čarape, što je znak djevičanstva. Čitav život je provela u planinskom selu Teth na sjeveru Albanije.  

“Dovodili su mi prosce, ali nijedan mi se nije dopao, pa sam riješila da ostanem djevica do kraja života. Takav je običaj”, šapuće gotovo nečujno dok snaha prevodi njene riječi.  

Zaklete djevice

Shuke je klasičan primjer opstajanja drevnog albanskog običajnog prava kodificiranog u Kanonu Leka Dukagjinija.

Kanon propisuje da djevojka koja odbije prosca a za to nema neki valjan razlog – mora zauvijek ostati djevica.

Ostala je da živi s bratom, ali otkako je on umro, jedino društvo joj je njegova udovica. Shuke i danas živi u roditeljskoj kući, impozantnoj kamenoj dvospratnici sagrađenoj prije više od stotinu godina, koja je izuzetan primjer tradicionalnog arhitektonskog stila.
 
Kao i ta drevna, ponosna kuća, Shuke je danas muzejski eksponat, ostatak jednog svijeta koji nestaje. Čak i u najzabačenijim dijelovima Albanije, tamo gdje su stoljećima vladali običajni tabui, seksualna dinamika se danas ubrzano mijenja.

U pripovijestima o Albaniji uvijek je naglašavan značaj djevičanstva u tamošnjem društvu. Još od 19. stoljeća strani putopisci su rado i podrobno opisivali albanske svadbene običaje, krvnu osvetu, religiju, gostoljubivost i “zaklete djevice” – žene koje su stekle status muškarca zaklinjući se na doživotno djevičanstvo.

Putopisci su “zemlju orlova” opisivali kao postojbinu neukroćene i drevne zajednice ljudi odsječenih od modernog svijeta.

Albanija se od tada dosta promijenila. Danas je u predvorju Evropske unije. Ali fragmenti starih kulturnih kodova i dalje opstaju.  

Drevni kodeks ponašanja

U planinskim predjelima ruralne Albanije gubitak nevinosti s bilo kim osim sa vjenčanim suprugom i dalje predstavlja tabu, najviše zahvaljujući snažnom uticaju Kanona Leka Dukagjinija.

Nebi Bardhoshi, stručnjak za albansko običajno pravo i profesor Evropskog univerziteta u Tirani, objašnjava da ono što nazivamo “kanonom” predstavlja razvijeni skup vrijednosti i pravila koji su djelo više različitih autora, zakonodavaca, lokalnih ili nacionalnih lidera.  

“Skup ovih pravila, koja obično opisujemo kao ‘kanon’, ukorijenjen je prvenstveno na sjeveru Albanije, ali i u drugim dijelovima zemlje možemo pronaći iste ili slične vrijednosti koje potiču iz istih korijena i iz istog naslijeđa”, objašnjava Bardhoshi.

Kanon sadrži brojna složena pravila, od onih kojima se uređuju pitanja od općeg interesa do kaznenih odredbi za krivična djela – uključujući i djela za koja Kanon propisuje smrtnu kaznu.

Kada su u pitanju prekršaji pravila seksualnog ponašanja, objašnjava Bardhoshi, smrtna kazna je rezervirana samo za slučajeve stupanja u seksualne odnose između krvnih srodnika. Sam gubitak nevinosti ne mora podrazumijevati smrtnu kaznu.

“Ako bi se prve bračne noći ustanovilo da je nevjesta već razdjevičena, jednostavno bi je vratili njenoj porodici, gdje bi ostatak života provela u kući ili bi se preudala za supruga nižeg društvenog ranga”, kaže profesor.

Aferdita Onuzi, profesorica antropologije na Univerzitetu u Tirani, objašnjava da u albanskom običajnom pravu djevičanstvo nije samo pitanje morala. Djevičanstvo tradicionalno ima i praktičnu funkciju u definiranju statusa institucije braka.

“Moja zapažanja, naročito u ruralnim oblastima, pokazuju da pola stoljeća komunističke vladavine i nametanja komunističkih vrijednosti nisu imali znatnijeg uticaja na moralne vrijednosti i običaje”, zaključuje ona.

Moralna revolucija

Tradicionalne vrijednosti možda još opstaju u nekim seoskim područjima, ali od pada komunističkog režima promjene u shvatanju seksa u Albaniji su sve očevidnije.

Promjenama u shvatanju morala u Albaniji naročito su doprinijele urbanizacija, dublja penetracija medija u društvo i migracija.  

U noćnom klubu u Tirani, Artemis pleše sama. Zanijeta ritmovima bossa nove, uopće ne primjećuje uporne poglede muškog dijela publike za stolovima oko podija.  

Prijatna muzika i prigušeno osvjetljenje stvaraju atmosferu intimnosti u “Charles bistrou”, poznatom klubu u centru prijestolnice.

“Muzičari nisu ništa naročito, ali može se plesati”, komentira ona ispijajući koktel ‘cuba libre’. To je prvo i posljednje piće koje će ispiti tokom večeri. Tužna je jer je prije dvije sedmice raskinula s dečkom.

“Moja majka zna šta se događa, ali ne razgovaramo baš mnogo; bar ne o takvim stvarima”, dodaje. Artemis ima dvadeset tri godine i već desetak godina živi u Tirani. Prije toga je živjela s porodicom u Kukësu, znatno manjem i konzervativnijem mjestu na sjeveru Albanije.  

Otac, koji je sada biznismen, radio je kao nastavnik u školi, a majka je bila domaćica. Artemis smatra da je imala sreće što se preselila u Tiranu, jer bi se u svom rodnom gradu morala povinovati veoma strogim tradicionalnim pravilima ponašanja za albanske djevojke, s kojima njene rođake i dalje moraju živjeti.

“Sve kćerke moja dva strica su već udate ili vjerene. A neke od njih su mlađe od mene”, objasnila je, dodajući da djevojke u njenom rodnom gradu rijetko izlaze. Ako djevojku uhvate u vezi s muškarcem, “loše joj se piše, osim ako nije u pitanju budući suprug”, kaže ona.

“Da bi se udala za odgovarajućeg muža, djevojka mora biti nevina i mora sačuvati čast”, objašnjava. “Suprug je jedini muškarac u tvom životu i s njim ostaješ do kraja.”

Lokalni običaji u Kukësu su još daleko od onih u Tirani. Poslije zalaska sunca žene rijetko izlaze na ulicu bez muške pratnje. Barovi su često prepuni, ali gosti su u ogromnoj većini muškarci.

Osamdesetogodišnji Ahmet Merguti, otac šestero djece, pamti uspon i pad komunizma u Albaniji. Sada je u prilici da posmatra kako nove vrijednosti potiskuju stare, kako se stari poredak raspada i ustupa mjesto novim konvencijama.

Kroz sve burne promjene koje je imao prilike vidjeti, uvijek je zastupao tradicionalne albanske etičke kodekse, naročito u pogledu braka i djevičanstva.  

Nijedno od njegove djece nije stupilo u brak bez njegovog odobrenja i aktivnog učešća. “Ja sam taj koji odlučuje, jer znam i ono što oni ne znaju, znam šta je za njih najbolje”, objašnjava on.

Merguti ima desetero unučadi. Kao najstarija glava svog klana često prima posjete rođaka koji dolaze da se posavjetuju. Ali, vremena se neumitno mijenjaju. A njemu se to nimalo ne dopada.  

“Ovo je otišlo mnogo dalje nego što sam ikada mogao i pomisliti”, žali se on. “Viđao sam na javnim mjestima stvari koje se zaista ne mogu tolerirati.”  

Osjeća stid zbog onoga što se danas može vidjeti na televiziji. “Vjeruju da su otkrili slobodu, možda i da su je izmislili, ali to što oni zastupaju jesu lažne vrijednosti”, kaže.  

Ispred svog vremena

Knjiga objavljena 2006. godine, Tri motra ne nje qytet (Tri sestre u gradu), sadrži priču o tri albanske sestre rođene u Australiji koje su se doselile u Kukës.

U knjizi je opisano kako su se tri sestre, podstaknute komunističkom propagandom o “najsretnijoj zemlji na svijetu”, doselile u zemlju svojih predaka i šta ih je tamo dočekalo.

U pitanju je književni tekst, ali autor, Petrit Palushi, kaže da je priča zasnovana na stvarnim događajima. “Došle su ovamo sedamdesetih godina i živjele su u kući na obali Crnog Drima”, objašnjava.

Palushi, koji je sada direktor Radio Kukësa, kaže da je priča autentična, ali su imena i većina događaja izmijenjeni iz etičkih razloga.

“Jedna od njih mi je davala časove engleskog kada sam bio dječak”, sjeća se. Mnogi stanovnici Kukësa se sjećaju sestara, dijelom zbog toga što su došle iz inostranstva, ali najviše zbog njihovog nepoštivanja tradicionalnih moralnih konvencija.  

“Sjećam se da su bile veoma lijepe, drugačije su se oblačile i živjele su u potpunoj suprotnosti s komunističkim vrijednostima”, kaže Palushi i dodaje da su bar dvije sestre imale momke, što je u Kukësu onog vremena bilo nezamislivo.  

Njihov moderni način života donio im je mnogo nevolja. Jedna od sestara provela je pet godina u zatvoru pošto je optužena za “agitaciju” i “propagandu”. Druga je prebjegla u tadašnju Jugoslaviju. Treća je ostala u Albaniji. Nije završila u zatvoru, ali je živjela u veoma teškim uslovima do pada komunističkog režima. Sve tri su i danas žive. U međuvremenu su se vratile u Australiju.

“Kupale su se u rijeci odjevene samo u bikini. Ljudi su dolazili da ih gledaju. Mrzili su ih i u isto vrijeme željeli”, objašnjava Palushi dok se prisjeća tihe seksualne revolucije koju su ove žene donijele u njihov uspavani gradić na sjeveru zemlje.

Takav način života bio je šokantan za ljude iz ovog kraja koji su tradicionalne albanske vrijednosti uspješno spojili s komunističkim moralnim konzervativizmom. “Došlo je do sukoba civilizacija, vjerovatno prije vremena”, kaže Palushi.

Prakticiranje seksualnih sloboda je sedamdesetih godina vjerovatno bilo daleko ispred svog vremena, ali čak ni danas nisu baš svi uvjereni u uspješnost i prikladnost brzih promjena u albanskim moralnim kodeksima.

Gjergj Sinani, profesor filozofije na Univerzitetu u Tirani, naglašava da se ovaj proces mora odvijati postepeno da bi ljudi imali vremena da se prilagode novim vrijednostima. “Tabui se ruše, a ljudi još nisu spremni da izgrade život zasnovan na novim vrijednostima”, objašnjava on.

Promjena na Siciliji

Sicilija je nekada bila slična Albaniji, tradicionalno patrijarhalno društvo u kojem se od žena očekivalo da u prvu bračnu noć uđu “netaknute”.

Ulice Sicilije su i dalje jednako bučne i žive kao u prošlosti. Ali u nekoliko posljednjih decenija na ovom ostrvu su se odigrale duboke promjene u moralnim konvencijama, mada su društvena pravila ponašanja čak i strožija od onih u Albaniji.

U kafiću na centralnom trgu u Santa Flaviji, selu u blizini Palerma, Caterina, baka dviju živahnih djevojčica, objašnjava da su tradicionalne vrijednosti pretrpjele velike promjene od vremena njene mladosti. Odnosi između spolova su potpuno drugačiji.    

“Prije nego što smo se vjenčali, moj budući suprug i ja morali smo sjediti tako da između nas bude najmanje pet metara”, sjeća se ona. “Današnja omladina radi šta god hoće i nikoga nije briga.”

Ona nije sretna zbog toga. “Situacija u kući se pogoršala otkako su žene stekle nezavisnost i ravnopravnost”, objašnjava. “Stalno traže još i još i sasvim su zaboravile na svoju ulogu u porodici.”   
Santa Flavia i nije pravo selo. Ova zajednica danas je najvećim dijelom urbanizirana. Zapravo, na čitavom ostrvu gotovo da i nema ostataka bilo čega “istinski tradicionalnog”.

“To ćete lakše pronaći u Hollywoodu”, šali se Michele, mladi finansijski stručnjak, misleći na nostalgičnu opsesiju američke filmske industrije Sicilijom iz nekih prošlih vremena.  

Pred Crkvom sv. Ane u Santa Flaviji, sedamdesetogodišnji Salvatore Troia nudi usluge turističkog vodiča. Između ostalih zanimljivosti, posjetioci ovdje mogu vidjeti ostatke sv. Kolombe izložene u staklenoj vitrini u predvorju.  

Troia dijeli Caterininu zabrinutost, ali on vjeruje da su neke vrijednosti na Siciliji ipak opstale. Brak je i dalje važan i to je institucija koju mladi poštuju. “Naprimjer, prošle nedjelje smo u ovoj crkvi imali dva vjenčanja, a ovo je veoma mala zajednica”, kaže on.

Mladi na Siciliji zaista poštuju tradicionalne vrijednosti – čak i one koje samo djelimično upražnjavaju. Giuseppe Commande, mladi vozač autobusa, slaže se da je brak važan, pod uslovom da to ne isključuje zabavu i djevojke.

“Stvari su se promijenile”, objašnjava, “ali to ne znači da se trebamo odricati naslijeđenih vrijednosti pod izgovorom da živimo u modernim vremenima.”

Na Siciliji, kao i u Albaniji, moderne seksualne slobode imaju i naličje u obliku sve izraženijeg egoizma u društvu i društvene izolacije.

Promjene se moraju uvoditi postepeno, zaključuje profesor Sinani: “Sloboda je težak obrok. Pitanje je da li je naš želudac spreman za to.”

Topic

Topic 2010: Taboo

Taboos change – rapidly. Homosexuality was once a taboo in Western Europe, as was “living in sin”, [i.e. outside marriage], abortion, childlessness, physical disabilities, atheism and suicide

Diary

07 Oct 2010 / 12:33

It was good to talk

Marcus Tanner
06 Oct 2010 / 10:20

Strange Times in Skopje

Jeton Musliu
01 Sep 2010 / 11:20

Completing the B Ring

Mircea Dan Opris
23 Aug 2010 / 13:35

Ten Intros later...

Jeton Musliu
16 Aug 2010 / 16:23

My last stop

Georgiana Ilie
13 Aug 2010 / 10:09

The hardest thing in my research

Majlinda Aliu
02 Aug 2010 / 10:20

Two months of silence, so much info

Mircea Dan Opris
27 Jul 2010 / 14:54

Now is the time to write

Jeton Musliu
16 Jul 2010 / 11:13

Heat Follows Me Everywhere, Even to London

Mila Popova