SrpskiМакедонскиBosanskiRomânăDeutschБългарскиEnglishShqip

Mladi očajavaju zbog neizvjesne budućnosti na Kosovu

Sokol Ferizi Priština, Mitrovica, Beograd, Novi Sad, Beč i Bruxelles

Suočeni sa lošim obrazovnim sistemom, političkom neizvjesnošću i ekonomskom stagnacijom, mladi sa Kosova odlaze u inostranstvo.

“Ne mogu to više da podnesem! Jednostavno sam prestao da razmišljam o onome što me okružuje”, kaže Eremire Krasniqi, 22-godišnji student sociologije iz Prištine. Dok prinosi ustima još jednu čašicu rakije, Eremire vjeruje da ista osjećanja dijele i njegovi prijatelji u lokalnom kafeu.

Eremireovo mišljenje je tipično za mlade na Kosovu. Većina smatra da to nije mjesto gdje mogu ostvariti svoje ambicije, pošto su šanse da pronađu posao veoma male. Budući da spor oko statusa Kosova nije okončan, napredak u svim oblastima je blokiran, pa mladi ljudi dižu ruke od svega.

Kosovo ima najmlađe stanovništvo u Evropi. Iako je natalitet opao tokom posljednjih nekoliko godina, polovina od oko dva miliona stanovnika još uvijek je mlađa od 25 godina, sudeći po nedavnom izvještaju Razvojnog programa UN-a (UNDP), dok je, prema vladinim podacima, 65 posto populacije mlađe od 30 godina. U cijeloj Zapadnoj Evropi jedino se Irska, sa 40 procenata stanovništva mlađeg od 25 godina, približava ovakvom demografskom profilu.

S druge strane, sudeći po podacima UNDP-a iz 2005. godine, stopa nezaposlenosti i dalje je oko 40 posto, a mladi čine 29 procenata ukupnog broja nezaposlenih. Statistički podaci pokazuju da na oko 530 nezaposlenih dolazi jedno slobodno radno mjesto.

Uza sve to, na Kosovu je teško zadobiti neophodnu prednost na tržištu rada jer su mogućnosti za sticanje profesionalnog iskustva veoma male. Na teritoriji sa albanskom većinom nalazi se samo jedna javna institucija visokog obrazovanja – Univerzitet u Prištini, koji ima lošu reputaciju. Što se tiče srpske manjine, čije je kretanje ograničeno na izdvojene enklave i uski pojas teritorije na sjeveru, ona se mora zadovoljiti Univerzitetom u Sjevernoj Mitrovici, čija je reputacija još lošija.

Većina mladih očajava. Sudeći po podacima iz izvještaja UNDP-a za 2007. godinu, skoro 50 posto stanovnika starosti između 15 i 24 godine emigriralo bi ako bi im se ukazala prilika. “Zaista treba da odem odavde na pet godina”, dodaje Krasniqi.

Oni vjeruju da će u Evropi imati priliku da uče i rade, ali putovanje do željene destinacije nije nimalo lako. Obrazovni programi imaju ograničenu prolaznost i mali broj mladih ima priliku da legalno dospije u Evropu.

Što je još gore, oni koji uspiju otići rijetko se vraćaju jer je malo vjerovatno da će imati priliku da svoje novostečene vještine koriste u ekonomskoj pustoši što ih očekuje. Oni koji ostaju pred sobom imaju još slabiji izbor – da ne rade ništa, da se bave drogom ili kriminalom, ili da nađu utjehu u religiji.

“Brojna populacija mladih nije od pomoći ako nema ekonomske aktivnosti”, kaže Rainer Munz, demograf iz Beča. Ako najpametniji i najbolji na Kosovu budu i dalje osujećeni ovakvim okolnostima, njegova će budućnost izgledati sumorno."

Da li iko želi diplomu?

Munz tvrdi da Kosovo rasipa svoj najdragocjeniji resurs – obrazovane mlade ljude. Problem, međutim, leži u samom sistemu obrazovanja, imajući u vidu da on ni na koji način ne pruža podršku onima koji žele napredovati na ovako ograničenom tržištu rada.

Florie Xhemajli, studentica sociologije, duboko je razočarana kvalitetom studiranja. “Toliko sam razočarana da sebe više i ne smatram studentom”, kaže ona. “Izgubila sam kontakt sa fakultetom i to je umanjilo moje ambicije i uništilo radne navike koje sam imala u srednjoj školi.”

Fisnik Osmani, također student, dijeli njeno razočaranje. Jedini razlog zbog kojeg on nastavlja studiranje jeste dobijanje potvrde o svršenim studijama – “te proklete diplome”, kako je naziva.

Gnjevni studenti izrazili su svoje nezadovoljstvo živopisnim demonstracijama. U 2004. godini, jedna od studentskih grupa, “Inicijativa za drugačiji univerzitet”, zasula je smećem kancelarije univerziteta. Gezim Krasniqi, jedan od učesnika, izjavio je tada da “zatvaranje univerziteta predstavlja jedino rješenje” jer njegov proizvod predstavljaju “budale sa diplomama”.

U izvještaju koji je lokalna organizacija Kosovski institut za političko istraživanje i razvoj (KIPRED) objavila 2007. godine pod nazivom “Uprava i kompetencije u visokom obrazovanju”, žestoko se kritizira kvalitet nastave na univerzitetu.

Navodeći da se njime upravlja na neefikasan i korumpiran način, u izvještaju se spominju “uznemirujuće tendencije u visokom obrazovanju na Kosovu”: “Polaganje ispita često iziskuje plaćanje određene sume novca, preimenovanje kurseva naziva se ‘reformom’, dok su studenti prinuđeni tolerirati aroganciju profesora jer u suprotnom nikada ne bi položili ispite neophodne za sticanje diplome.”

U izvještaju KIPRED-a dalje se navodi: “Razvoj kritičkog razmišljanja još uvijek ne predstavlja prioritet jer se težište ne postavlja na raspravu, interdisciplinarni pristup, grupni rad ili kontekstualno rješavanje problema.”

Pojedini studenti i sami priznaju – makar samo privatno – da su naplaćivali polaganje ispita za druge. “Polagao sam više od 30 ispita za različite studente. Obično sam naplaćivao 50 do 100 eura, u zavisnosti od težine ispita i rizika da budem uhvaćen”, povjerava se jedan od njih.

Lindita Tahiri, pripadnica akademskog osoblja na univerzitetu, smatra da za nizak kvalitet debate u učionicama nisu krivi samo predavači. “Naša djeca dolaze iz osnovnih i srednjih škola u kojima se ne razvija kritičko mišljenje”, tvrdi ona. “U trenutku kada dospiju na univerzitet, već su naviknuti na prosto memoriranje činjenica i njihovo ponavljanje. Uopće ne razmišljaju.”

U oblasti obrazovanja pojavila se konkurencija u vidu privatnih škola, ali to nije dovelo do vidljivog povećanja standarda. Mnoge od njih su se suočile sa nemogućnošću da od ministarstva obrazovanja dobiju licencu za rad, pri čemu, sudeći po procjenama stručnjaka, 20 škola koje su je uspjele dobiti nisu učinile mnogo na podizanju kvaliteta rada.

“Smiješno je i pomisliti da je obrazovanje na privatnim univerzitetima kvalitetnije nego na državnom”, kaže Milazim Krasniqi, analitičar i profesor novinarstva u Prištini. “Isti profesori predaju i na Prištinskom i na privatnim univerzitetima!”

Studiranje u inostranstvu – nemoguća opcija

Dok mladi žitelji Kosova nemaju puno mogućnosti za profesionalno usavršavanje u maloj sredini u kojoj žive, još veće teškoće ih očekuju u inostranstvu.

Vizna ograničenja, uvedena na teritoriji zapadnog Balkana nakon raspada bivše Jugoslavije početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, najstrožija su upravo za stanovnike Kosova. Aktuelni spor sa Srbijom u vezi s njegovim konačnim statusom prouzrokovao je još veću izolaciju Kosova u odnosu na susjede. Teritorija Kosova stoga nije uključena u sporazum, zaključen ovog septembra, o ublažavanju viznog režima Evropske unije za studente i poslovne ljude iz Albanije, Makedonije, Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore.

Nakon 1999. godine, ubrzo po okončanju oružanog sukoba, kosovskim studentima je stavljen na raspolaganje ograničen broj novih obrazovnih mogućnosti. Ipak, sudeći po procjeni Dukagjina Pupovcija, direktora Kosovskog obrazovnog centra, “broj onih koji su imali koristi od stipendijskih programa praktično je zanemarljiv”.

Transevropski program mobilnosti za univerzitetske studije (TEMPUS), koji je pokrenula Evropska komisija, na raspolaganju je kosovskim studentima od 2004. godine. Međutim, Lindita Tahiri, koordinatorica ovog programa na Kosovu, priznaje da je ostvareni efekat nezadovoljavajući. “Uz pomoć sredstava iz fonda TEMPUS-a ostvareno je više projekata, ali su oni obuhvatili mali broj ljudi i nedovoljno su iskorišteni”, kaže ona.

Nedostatak novca ne predstavlja jedini problem. Između 2004. i 2006. godine kosovskim projektima je dodijeljeno pet miliona eura, navode zvaničnici TEMPUS-a u Bruxellesu. Problem se krije u tome što mali broj stanovnika Kosova ispunjava obrazovne norme neophodne za učešće u njima. “Prošle godine veliki dio novca nije bio iskorišten zbog nezadovoljavajućeg kvaliteta projekata”, kaže Jean-Marie Castelain, menadžer briselskog programa TEMPUS za Kosovo.

“Erasmus Mundus” predstavlja još jedan od ovakvih programa. Promovirajući mobilnost, program omogućava diplomiranim studentima da steknu zvanje magistra u zemljama Evropske unije. “Otvoreni smo za mlade ljude širom svijeta”, navodi Despina Christadoni iz agencije Evropske komisije koja nadgleda njegovu implementaciju.

Ipak, Christadoni priznaje da je mali broj žitelja Kosova učestvovao u ovom programu: “Prošle godine smo imali tri ili četiri učesnika, a slična situacija je i ove godine”, kaže ona. I u ovom slučaju, nizak standard obrazovanja na Kosovu igra ključnu ulogu tako što onemogućava mlade ljude da dobiju inostrane stipendije, čak i kada su im one teoretski dostupne.

“Naš glavni cilj je da ostvarimo veoma visok kvalitet univerzitetskih kurseva i dobijenih diploma, kao i visok kvalitet učesnika, kako bi kosovski studenti imali priliku da se ravnopravno takmiče sa studentima širom svijeta”, objašnjava Christadoni.

Luan Shllaku, direktor kosovske Fondacije za otvoreno društvo, smatra da je studentima prije svega potrebno ponuditi mogućnost putovanja, jer ako to ne mogu ostvariti na legalan način, oni će pribjeći drugim metodama. “Neko bi morao da skupi hrabrost i da sa Evropom sklopi sporazum o davanju veće slobode kretanja za mlade ljude”, kaže on, “ili će stvarnost ovdje postati u tolikoj mjeri nepodnošljiva da će mladi biti prinuđeni da učine bilo šta kako bi sebi osigurali bolju budućnost.”

Teško je izaći iz začaranog kruga

Iako je Zapad primamljiv, mnogi mladi stanovnici Kosova su spremni i voljni da se vrate nazad, donoseći sa sobom vještine koje su stekli. Ali, to nije lako.

Arber Domi se upravo vratio iz Londona, gdje je završio magistarske studije ekonomije na Londonskoj ekonomskoj školi (LSE). Prije toga je studirao na LSE-u kao vanredni student, polažući ispite u prostorijama Britanskog vijeća u Prištini tokom tri godine. “Vratio sam se i želim da iskoristim obrazovanje koje sam stekao i koje mi je na Kosovu nedostajalo još od osnovne škole”, kaže on.

Arber će možda biti razočaran, sudeći po debati koja se na Kosovu vodi povodom “odliva mozgova”. Na javnoj tribini održanoj prošle godine, nekolicina studenata koji su se, poput Domija, vratili sa stranim diplomama, protestirala je zbog nedostatka mogućnosti da stečeno znanje upotrijebe. Oni su apelirali na vladu da formira bazu podataka o visokoobrazovanim povratnicima kako bi potencijalnim poslodavcima bilo omogućeno da ih pronađu.

Kujtim Dobruna i Edmond Shabani pokušali su popuniti ovu prazninu. Nakon studija na univerzitetima u Austriji, njih dvojica su 2002. godine osnovali Ekonomsku inicijativu za Kosovo (ECIKS) sa sjedištem u Beču. Ova organizacija funkcionira kao savjetodavno tijelo koje potencijalnim investitorima sa njemačkog govornog područja nudi sve potrebne informacije o radu na Kosovu.

“Brojne kompanije sa njemačkog govornog područja koje žele investirati na Kosovu najprije se obraćaju nama, s ciljem da dobiju osnovne ekonomske informacije ili kontakte, ili da istraže mogućnosti za investiranje”, kaže Dobruna.

Iako su ovakve inicijative nesumnjivo od pomoći, Mimoza Kusari-Lila, direktorica Američke privredne komore na Kosovu i jedan od povratnika sa stranom diplomom, vjeruje da na Kosovu neće doći do ekonomskog poboljšanja sve dok se ne izvrši temeljna reforma sistema obrazovanja.

Kusari-Lila, koja je studirala u Prištini i SAD-u prije povratka na Kosovo, smatra da su mogućnosti obrazovanja u Prištini nezavidne. “Kvalitet ovdašnjih univerziteta pod velikim je znakom pitanja”, kaže ona. “Isto tako, nivo vještina koje studenti steknu nije zavidan.”

Problemi Srba su drugačiji – ali ne i manji

Mladi Srbi sa Kosova suočavaju se sa drugačijim, ali ne i manjim problemima u odnosu na albansku većinu. Jedino mjesto na kojem oni mogu steći visoko obrazovanje jeste Univerzitet Sjeverne Mitrovice, koji je osnovan 1999. godine, nakon egzodusa Srba iz Prištine, i koji do danas radi pod pokroviteljstvom Beograda. Iako tačni podaci nisu dostupni, vjeruje se da nastavu na njemu pohađa oko 6.000 studenata.

Ana Pešikan, srpska ministrica za nauku i istraživanja, navodi da Beograd u najvećoj mjeri podržava Univerzitet Sjeverne Mitrovice. “Tretiramo ga isto kao i sve druge obrazovne institucije u Srbiji”, kaže ona.

Međutim, mnogi studenti se ne slažu sa ovom ocjenom. Miodrag Pantović smatra da je dobro što na Kosovu ima priliku studirati na svom jeziku i što nije primoran putovati preko administrativne granice. “Ipak, kvalitet obrazovanja u Sjevernoj Mitrovici je niži”, žali se on. Miodrag tvrdi da “nivo kontrole od strane srpske vlade nije dovoljan”.

Jelena Kleut sa Novosadskog univerziteta, koja je predavala stručne predmete u Sjevernoj Mitrovici, navodi da su mnogi studenti “veoma kritični u pogledu obrazovanja koje dobijaju” i dodaje: “Većina mladih ne vjeruje srpskoj vladi. Studenti sa kojima smo razgovarali navode da srpski zvaničnici dolaze samo da bi održali govor, a potom odu.”

U međuvremenu, napori međunarodnih organizacija da se premosti jaz između srpskih i albanskih studenata na Kosovu nije dao skoro nikakve rezultate.

Naprimjer, odmah nakon sukoba na Kosovu 1999. godine, OSCE je organizirao kampove za mlade s ciljem da različitim etničkim zajednicama pruži priliku za međusobno upoznavanje. Međutim, Christopher Pardier, direktor odjeljenja za više obrazovanje pri Misiji OSCE-a na Kosovu, priznaje da su ostvareni slabi rezultati.

Najuočljiviji dokaz neuspjeha u ovim nastojanjima za njega je predstavljalo masovno učešće mladih u etničkom nasilju koje se na Kosovu odigralo u martu 2004. godine. “To je bilo zvono na uzbunu Misiji na Kosovu”, prisjeća se Pardier.

Iako još uvijek nije došlo do ponavljanja ovakvih nereda, nedavno istraživanje stavova mladih na Kosovu u vezi sa međuetničkim pomirenjem, koje je sproveo UNDP, donijelo je obeshrabrujuće zaključke. Istraživanje je pokazalo da najmanje 65 procenata mladih kosovskih Albanaca odbacuje čak i mogućnost uspostavljanja prijateljstva sa mladim Srbima, dok više od polovine ne želi Srbe za susjede.

Izolacija kosovskih Srba odvija se na više različitih nivoa. Oni nisu pogođeni samo općom izolacijom Kosova u odnosu na Evropsku uniju i rigoroznim viznim režimom, već i povremenim izlivima etničkog neprijateljstva. Dok im je za kretanje između pojedinih enklava unutar Kosova često potrebna policijska pratnja, prisutan je i određeni stepen netrpeljivosti prema Srbima sa Kosova u samoj Srbiji.

“Ako ljudi primijete da Srbin sa Kosova govori sa određenim naglaskom, zvat će ga ‘Šiptarom’ i neće ga ravnopravno tretirati”, kaže Pantović.

Monica Jakobsen sa Univerziteta George Mason u Washingtonu, koja je predavala u Sjevernoj Mitrovici, objašnjava da se kosovski Srbi nalaze u procijepu: “Mladi istinski žele promjene, iz sveg srca, i to je zaista vidljivo. Ali društvena kontrola je veoma jaka i prisutan je istinski strah.”

Kao i njihovi albanski vršnjaci, mnogi od njih će otići čim steknu svoje diplome. “U ovom trenutku želim da ostanem i da izgradim svoju budućnost na Kosovu”, kaže Pantović, “ali se definitivno osjećam izolirano.”

“Naši prijatelji iz enklava na jugu nalaze se u još goroj situaciji”, dodaje on. “Oni imaju velike probleme sa slobodom kretanja i još uvijek prilikom dolaska u sjeverni dio Kosova, dva ili tri puta nedjeljno, moraju koristiti autobuse UN-a sa oružanom pratnjom.”

Kuda je nestao sav taj gnjev?

Uprkos očiglednoj frustraciji koju izražavaju mladi iz svih etničkih grupa na Kosovu, među njima ne preovlađuje gnjev, već apatija. Rezultati izvještaja UNDP-a iz 2007. godine potkrepljuju ovaj zaključak. Više od 60 posto mladih vjeruje da ne može napraviti bilo kakvu promjenu u svojoj zajednici.

Neki analitičari povezuju ovu pasivnost sa tragičnim događajima kojima se okončala serija protesta političkog pokreta “Vetevendosje” što se nepopustljivo protivi aktuelnom procesu rješavanja konačnog statusa Kosova. Njegov vođa Albin Kurti nalazi se u kućnom pritvoru od 2. februara. Kurti je pritvoren nakon što je protest u Prištini izmakao kontroli i doveo do smrti dvojice demonstranata, koje su gumenim mecima ustrijelili vojnici iz rumunske jedinice UN policije.

Nakon ovog incidenta, zbunjeni i uplašeni, ljudi su oklijevali da ponovo izađu na ulice. “Problemi ovog društva su daleko složeniji nego što to običan građanin može shvatiti”, kaže Dukagjin Gorani, socijalni analitičar.

Augustin Palokaj, politički analitičar iz Bruxellesa koji piše za kosovski dnevni list Koha Ditore, također uočava promjenu. “Krajem proljeća postojao je trenutak kada su svi ovdje, u Bruxellesu, očekivali veći broj protesta, ali to se nije dogodilo”, primjećuje on.

Palokaj je ustanovio da su stanovnici Kosova nevoljni da “talasaju”. “Posljednji put kada sam bio na Kosovu, ovog ljeta, pitao sam prijatelje, rođake i poznanike da li žele izaći na proteste i svi su rekli da žele, ali niko od njih nije bio voljan načiniti prvi korak”, dodaje Palokaj.

Salih Morina, direktor vladinog odsjeka za mlade, priznaje da je prisutna zabrinjavajuća atmosfera pasivnosti među mladima, što on povezuje sa odugovlačenjem rješavanja statusa Kosova. “Mislim da je sve povezano s tim”, kaže on. “Očekujem da će nakon utvrđivanja statusa započeti investiranje na Kosovu, te da će brojne agencije iz Evrope, svijeta i SAD-a donijeti nove mogućnosti za mlade”, dodaje on.

Arnoud Appriou, službenik Evropske komisije zadužen za oblast demokratizacije i civilno društvo na Kosovu, također spominje široko rasprostranjeno osjećanje političke nemoći. “Položaj Kosova unutar Jugoslavije načinio je stanovništvo apatičnim”, kaže on. Svi su mislili: “Mi smo ovdje, na Kosovu, dok na nekom drugom mjestu donose odluke o našoj sudbini.”

Genoveva Ruiz Calavera, direktorica odsjeka za Kosovo pri Evropskoj komisiji u Bruxellesu, priznaje da je mladima teško da vide svoju budućnost nakon rješenja konačnog statusa, ali njena poruka njima je jasna: “Niko vas neće zastupati osim vas samih.” “Ako nastavimo dolaziti sa unaprijed pripremljenim rješenjima, samo ćemo produbiti ovu apatiju”, objašnjava ona, dodajući: “Stanovnici Kosova moraju naučiti da je neophodno da sami artikuliraju pritisak i lobiraju u parlamentu.”

Njen savjet glasi: “Izvršite uticaj na vaše političare, vratite se u školu i formirajte roditeljska udruženja u školama koja će direktore ispitivati u vezi sa kvalitetom obrazovanja koje djeca dobijaju.”

“Neophodni su ovakvi pokreti civilnog društva”, kaže ona i dodaje da “mladi imaju veoma važnu ulogu” u tom pogledu.

“Suprotna stvar apatiji ne znači demonstracije na ulicama, već snažno civilno društvo koje zagovara određene ideje i projekte”, slaže se Appriou.

Međutim, u ovom trenutku ne postoje znaci stvaranja snažnog i artikuliranog “civilnog društva” na Kosovu. “Zaostajemo čitavih deset godina za ostatkom regiona u oblasti društvenog aktivizma”, kaže Luan Shllaku. “Potrebni su nam stručni savjeti i organizacije koje će kontaktirati sa političarima i snažne grupacije za lobiranje koje će artikulirati potrebe društva”, kaže on.

Napustiti školu ili pronaći Boga

Čini se da se veliki dio energije isfrustrirane omladine troši na kriminal ili drogu. “Prosječna starost učinilaca krivičnih djela, kako lakših tako i težih, kreće se između 18 i 24 godine”, kaže Veton Elshani, predstavnik za štampu Kosovskog policijskog korpusa (KPS). “Čak i djeca mlađa od 18 godina u značajnoj mjeri učestvuju u kriminalnim aktivnostima koje se kreću u rasponu od krađe do ubistva”, dodaje on.

Zloupotreba marihuane, navodi Elshani, znatno je porasla tokom posljednjih nekoliko godina. “Suočavamo se sa ogromnim porastom zloupotrebe ove droge. To je veoma rašireno”, kaže on.

Statistički podaci koje je 2001. godine prikupila Svjetska zdravstvena organizacija potkrepljuju njegove navode, pokazujući da je stopa zloupotrebe droge među mladima na Kosovu viša nego u Zapadnoj Evropi. Svojim zapažanjima to potvrđuju i lokalni zdravstveni radnici.

Drugi mladi ljudi na Kosovu način za oslobađanje od nagomilanih frustracija često nalaze u tvrdokornim vjerskim uvjerenjima. “Da nema islama, smjesta bih napustio Kosovo”, kaže Armend dok se vraća sa molitve petkom u lokalnoj džamiji. Armend se amaterski bavi fotografijom i smatra da je “život postao nepodnošljiv u Prištini”, gdje se na one koji ne žele biti dio opće “zabave” gleda sa neodobravanjem. “Zar ne piješ?”, kaže on imitirajući one koji, po njemu, predstavljaju dio društva u raspadanju. “Naše društvo propada. Izgleda kao da neko to namjerno čini.”

Nakon rata je porastao značaj islama na Kosovu, naročito među mladima. Preporod je otpočeo prije nekoliko godina, kada su arapske organizacije, koje su dopremale hranu i odjeću nakon sukoba 1999. godine, počele dodjeljivati stipendije za studije u zemljama Bliskog ili Dalekog istoka kao što su Saudijska Arabija i Malezija. Iako je životni stil većine mladih još uvijek sekularan, značajno je porastao broj posvećenih muslimana. Sve više djevojaka nosi marame, a mogu se vidjeti i mladići koji oblače kratke pantalone i nose duge brade.

KIPRED je 2005. godine objavio istraživanje pod nazivom Politički islam među Albancima, u kome se upozorava na opasnost od vjerske radikalizacije na Kosovu. “Sve veći broj mladića i djevojaka pretvara religiju u svoju strast”, navodi se u izvještaju, sa ambicijom da svoja vjerska načela prenesu iz duhovne u političku sferu.

Ferid Agani, psihijatar i poslanik islamski orijentirane Stranke pravde, smatra da nema razloga za zabrinutost: “Činjenica da je veliki broj mladih nakon rata pronašao utočište u vjeri govori o njihovoj potrebi za psihološkom stabilnošću.”

“Rizik od vjerske radikalizacije prisutan je u istoj mjeri koliko i mogućnost radikalizacije iz političkih ili drugih socijalnih razloga”, kaže on.

Pustite me da odem odavde

Za veliki broj mladih, rješenje nisu kriminal, droga ili religija, već odlazak sa Kosova. “Najzad sam uspio – došao je moj dan, dan kada ću kazati zbogom ovoj bijedi”, kaže Jeton, 24-godišnjak iz Prištine koji je najzad uspio da se dokopa Kanade, gdje je ugovorio brak sa djevojkom sa kojom nema namjeru živjeti.

U kosovskim kafeima se neprestano priča o planovima i strategijama za odlazak u inostranstvo. Alban, 26-godišnjak iz Prizrena, namjerava da se pridruži svojoj djevojci u Njemačkoj. Dokumenti su već pripremljeni i on je spreman “započeti novi život”, kako sam kaže.

Još jedan primjer: 23-godišnjak iz Prištine već četiri godine pokušava “da se izgubi”, kako on to naziva. On razmišlja o odlasku u Francusku, koja, po njegovim riječima, “prihvata bijele imigrante više nego ikada”, ili u Belgiju, SAD ili Švicarsku – u kojoj ga je očekivao jedan ugovoreni “brak”. Odnedavno je počeo razmatrati i mogućnost da Irak predstavlja jednu od stanica na tom putu.

“Rad u košmaru Iraka je izuzetno dobro plaćen”, tvrdi on. “Ako imam mogućnost da zaradim više od 40.000 dolara godišnje, to je vrijedno rizika. Poslije toga bih zaista mogao ‘nestati’ odavde.”

Psiholog Aliriza Arenliu tvrdi da stanovnici Kosova vole svoju rodnu zemlju, ali “da je, uprkos tome, prisutna velika frustracija i beznađe zbog životnog standarda i nedostatka mogućnosti”. Arenliu dodaje: “Činjenica da polovina populacije mladih želi emigrirati jasno pokazuje kakve mogućnosti leže pred njima.”

Sociolog Shemsi Krasniqi smatra da konačni status predstavlja uzrok svih problema. “Razmišljanje o sadašnjosti predstavlja problem za prosječnog građanina Kosova”, kaže on. “Prošlost je samo gorka uspomena, današnjica ne postoji, dok je budućnost neizvjesna ili predstavlja samo nadu”, kaže on.

Nejasno je da li bilo šta može spriječiti odlazak mladih i obrazovanih sa Kosova. Rainer Munz ima na umu dva scenarija koji se odnose na moguću budućnost Kosova, ali nije spreman prognozirati koji od njih će se ostvariti:

“U slučaju pozitivnog scenarija, Kosovo prije ili kasnije postaje nezavisno i biva priznato od pojedinih evropskih zemalja i SAD-a, investicioni ambijent se mijenja i ekonomija kreće naprijed.”

“Dodatna podrška bi u tom slučaju došla u vidu sredstava koja ne bi bila namijenjena potrošnji, već investicijama. Ako radite za komunalno preduzeće u Njemačkoj, možete postati direktor komunalnog preduzeća u Prištini. Ako radite kao računovođa za švicarsku banku, možete postati direktor računovodstvene firme u Prištini”, dodaje on.

S druge strane, kaže Munz, moguće je i da “ekonomija ostane nerazvijena, Kosovo postane trajno zavisno od pomoći iz inostranstva, te da sav novac koji pristiže biva utrošen na potrošnju, a ne na investicije”.

U slučaju da se ostvari drugi scenarij, sve veći broj ljudi će emigrirati”, zaključuje on.

Fellow Bio

/en/file/show/sokol-ferizi.jpg

Sokol Ferizi

Sokol Ferizi from Pristina, Kosovo, is a young journalist working for the Lajm daily newspaper and as moderator of the leading internet debate list in Kosovo, Prishtina Team