SrpskiRomânăHrvatskiМакедонскиShqipDeutschБългарскиEnglish

Glazba liječi rane u bivšoj Jugoslaviji

Davor Konjikušić Zagreb, Sarajevo, Beograd, Strasbourg, Oslo, Stockholm, Kopenhagen i Helsinki

Umjesto stare ideologije “bratstva i jedinstva” pragmatični zajednički interesi postali su pokretač suradnje u filmu, glazbi i umjetnosti.

“Jednom prijatelj, zauvijek prijatelj; a prijatelje sam stjecao prije svega kroz glazbu,” kaže Branislav Babić, inače znan kao Kebra, pjevač srpske rock grupe, Obojeni Program. “Nacionalnost nije važna kad se radi o glazbi.”

Nažalost, 1991. Kebra se našao u situaciji u kojoj je nacionalnost značila sve. Kao Srbin služio je vojsku u Vinkovcima u sjevernoj Hrvatskoj kad su Jugoslaviju zahvatila neprijateljstva.

Spasile su ga njegove glazbene veze. Gledajući jednog dana gnjevne hrvatske civile i policiju preko ograde vojarne, uočio je prijateljsko lice Gorana Bareta, kolege rockera iz hrvatske grupe Majke. Uspjeli su nekako stupiti u kontakt te se sljedeću noć, uz Baretovu pomoć, Kebra dočepao civilke, preskočio ogradu i pobjegao pješke u Mađarsku.

Kebra i njegova grupa ponovo sviraju u Hrvatskoj. Ova činjenica i prijateljski odaziv publike pokazuju da se unatoč teškoćama koje još uvijek opterećuju odnos među zemljama bivše Jugoslavije njezine kulturne veze teško kidaju.

“Da se pita obične ljude, mislim kako bi sve funkcioniralo bez ikakvih problema,” govori Kebra o obnovljenoj kulturnoj razmjeni između Srbije i Hrvatske. “No, ako se kultura ostavi političarima, onda o njima i ovisi, a oni će uvijek naći razloge za opstrukciju.”

Nedugo nakon što je Kebra pobjegao iz Vinkovaca, Jugoslavenska armija bombardirala je grad i tako započela rat koji će rasporiti bivšu Jugoslaviju od Hrvatske do Bosne, a kasnije i Srbije, ostavljajući za sobom smrt, progon i ruševine.

Kako su se podizale nove državne granice unutar Jugoslavije, tako se razbijala i kulturna scena. No žar su održavali alternativni miroljupci, a s vremenom, nakon uspostave mira, počela je cvjetati suradnja i razmjena i to ne samo u takozvanoj “visokoj kulturi”.

Danas je kulturna razmjena sve više mainstream, jer zajednički jezik i interesi stvaraju prilike kako za umjetnike tako i za poslovnjake, bilo to avangardno kazalište, nagrađivani film ili turbofolk glazba.

Iako sve veća kulturna mobilnost i dalje nailazi na otpor onih koji žele održati izolaciju ratnih vremena, neki se nadaju ponovnom stvaranju šire, balkanske kulture. Drugima je skandinavski model privlačniji, model zasebnih, ali usko povezanih država koji pokazuje kako veći, regionalni kulturni prostor može funkcionirati.

Oslobođeni ideologije, oni se nadaju da se na Balkanu može razviti slična zajednica koja omogućava bolje prilike za umjetnike i veću zaradu, a istovremeno olakšava postupno pomirenje naroda još uvijek traumatiziranih ratom.

Zajedničko kulturno tržište nestalo u plamenu

“Nemoguće je bilo ostati ovdje i ne biti dio tima,” kaže vodeći hrvatski filmski redatelj Rajko Grlić, jedan od mnogih jugoslavenskih umjetnika pogođenih kolapsom kulture koji je donio rat. Proglašen personom non grata u Zagrebu, jer je ranih devedesetih nastavio raditi sa srpskim kolegama na svoja dva filma – Virdžina, kao jedan od producenata, i Čaruga, koji je režirao – Grlić je na kraju otišao studirati, a kasnije i podučavati u SAD.

Nije to bilo samo zato što se umjetnička atmosfera promijenila u Hrvatskoj. “U isto vrijeme, mnogi ljudi, naročito u Beogradu, preko noći su se prebacili s protivljenja socijalizmu na zauzimanje nacionalističkih pozicija. Bio sam duboko razočaran,” objašnjava on.

Popularni hrvatski pjevač i kantautor, Arsen Dedić, koji je u Jugoslaviji bio zvijezda od ranih šezdesetih, osjećao se jednako. Dok je rat u Hrvatskoj i Bosni bjesnio, Dedić se trudio održati kontakte s kolegama i pjevačima iz drugih bivših jugoslavenskih republika. “Kako sam mogao mrziti prijatelja iz Beograda, ili Kemala Montena iz Sarajeva ili Slavu Dimitrova iz Makedonije?” pita se.

Kad je 1995. uspostavljen mir, ovi pioniri učinili su prve korake ka ponovnom uspostavljanju čvršćih kulturnih veza. Međutim, stvari su napredovale sporo. Osjećaji mržnje među narodima – zaostavština ogromnog broja žrtava rata – predstavljali su ozbiljnu prepreku. Proces se nije ubrzao sve do 2000. godine kad je nova, tolerantnija politička klima počela zamjenjivati nacionalističku histeriju prethodnog desetljeća.

Danas najveće glazbene zvijezde stare Jugoslavije kao što su Arsen Dedić iz Zagreba, Momčilo “Bajaga” Bajagić iz Beograda, Zabranjeno Pušenje iz Sarajeva, i Goran Bregović, frontman Bijelog Dugmeta, bosanske rock grupe iz sedamdesetih, ponovno sviraju u punim koncertnim dvoranama po cijeloj bivšoj državi. Nije to samo nostalgija za evergreenima. Nove grupe čine isto, što ukazuje na to da pored zajedničkog sjećanja, i danas postoje zajednički interesi i ukusi.

Ipak imamo nešto zajedničko

Popularna hrvatska rock grupa Hladno Pivo nema jugoslavensku prošlost. Nastala je nakon ostamostaljenja države. Nakon što je prvo stekla popularnost u Sloveniji, postala je hit u Bosni i Hercegovini te konačno i u Srbiji, gdje je prvi koncert grupa održala 2001. godine. “Čim smo mogli tamo otići i svirati naše stvari, učinili smo to. Kao što su i grupe iz Srbije dolazile svirati ovamo,” sjeća se Zoki, gitarist Hladnog Piva.

I film postaje sve privlačniji preko granice, što beogradski glumac i producent, Zoran Cvijanović, objašnjava sličnom estetikom kao i praktično jednim jezikom. “Činjenica je da se mi u ovim krajevima razumijemo, a to je ključno,” kaže on.

Prije samo nekoliko godina cirkulacija glumaca između Hrvatske, Srbije i Bosne bila je nezamisliva. Danas igraju uloge u njihovim sapunicama i filmovima. U Hrvatskoj je jedan od najpopularnijih likova u hit sapunici Ljubav u Zaleđu Ogi, kojeg glumi srpski glumac Nenad Stojimenović.

Događa se i velika razmjena u kazalištu, naročito u manjim i alternativnijim trupama. Jednako je u suvremenoj umjetnosti, gdje razne organizacije udružuju snage na temelju zajedničkih interesa. Tri organizacije, KUDA.ORG iz Novog Sada, Centar za modernu umjetnost iz Sarajeva i WHW (Što, Kako i za Koga) kolektiv iz Zagreba, surađuju već godinama, dok je njihov projekt Dekonstrukcija spomenika nedavno privukao pažnju javnosti zahvaljujući djelu pod nazivom Spomenik limenci, ironična referenca na humanitarnu pomoć koja je slana stanovnicima opkoljenog Sarajeva od 1992. do 1995.

Unatoč izolaciji i predrasudama u posljednjih 17 godina, čini se da nešto posebno povezuje narode susjednih zemalja. “Netko je u jednom trenutku rekao da za Hrvatsku danas srpska kultura nije ništa zanimljivija od bugarske,” primjećuje hrvatski rock kritičar i novinar Aleksandar Dragaš. “Ne vjerujem da je tako.”

Ovo je možda najočitije na godišnjem glazbenom festivalu EXIT u Novom Sadu. Od njegovog početka 2000. godine postao je mjestom na kojem se nova, poslijeratna generacija može susretati i brzo se osloboditi svojih predrasuda. Na novosadskoj stanici postalo je uobičajeno vidjeti zagrebački autobus dok čeka svoje putnike koji ljube novog dečka ili djevojku iz Srbije.

“Prvi put nisam ni rekla svojim roditeljima da idem u Srbiju,” govori Mirta, studentica iz Zagreba, sjećajući se svog prvog odlaska na EXIT. “Danas je to OK. Sad znaju da zadnje tri godine idem u Novi Sad na festival. Smirili su se kad sam im rekla da sam tamo upoznala mnogo pristojnih mladih ljudi.”

Mirtino zanimanje za Srbiju rodilo se iz njezinih posjeta EXIT-u. “Sljedeće godine ići ću i na festival limene glazbe u Guči,” dodaje misleći na tradicionalni susret puhačkih orkestara u zapadnoj Srbiji koji je potpuno druga priča. “Za nas je sve ovdje novo i egzotično,” objašnjava.

I novac govori

EXIT daje dobar primjer kako se pragmatične poslovne prilike grade na kulturnim sličnostima i lingvističkom razumijevanju. Drugim riječima, pokidane veze uspostavljaju se u potrazi za većim tržištem i ekonomijom velikih brojeva.

Među prvima koji su ovo shvatili bili su filmaši iz bivših jugoslavenskih republika. Kažu da je lakše raditi zajedno nego s kolegama iz drugih država. Štoviše, procvat koprodukcija svodi se na bolji izbor glumaca, zbog njihovog većeg broja, na sličnosti jezika, zbog čega nije potrebno prevoditi niti sinkronizirati filmove, te na mogućnost udruživanja sredstava kako bi se dobili veći budžeti.

“Svi su se odmah uključili u slovensko-hrvatske, makedonsko-hrvatske i hrvatsko-srpske koprodukcije, pa su se sredstva za ove projekte sakupljala svuda,” sjeća se nagrađivani hrvatski filmski redatelj Vinko Brešan.

Visokobudžetni primjer toga je komedija Rajka Grlića, Karaula iz 2006. godine; koprodukcija koja je uključivala pet od šest bivših jugoslavenskih republika, smještena u predratnu vojarnu JNA na granici s Albanijom. Kako bi dobili sredstva od EUROIMAGE-a, Europskog fonda za potporu filmu kojeg je osnovalo Vijeće Europe kako bi financiralo koprodukciju, distribuciju i prikazivanje europskih filmova, Karaula je morala biti projekt najmanje tri države. Kao rezultat toga udružili su se Hrvati, Slovenci i Makedonci. No, nije stalo na tome, jer su se uskoro pridružile Srbija i Bosna.

“Bosna i Hercegovina, Hrvatska i Srbija imaju jednu veliku prednost - ne trebaju nam prijevodi da bismo distribuirali svoje filmove na našim tržištima,” kaže Brešan. “Na neki način ovo je zajedničko tržište za filmsku industriju, a ono što je logično, na kraju se i dogodilo.”

To potvrđuje i reakcija publike. Lokalne produkcije poput Karaule i Brešanovog filma Svjedoci, ratni film koji je 2004. godine osvojio Nagradu za mir berlinskog festivala, pokazali su se iznimno popularnim kod balkanske publike.

Tržišni potencijal ovog zajedničkog interesa prisutan je i na glazbenoj sceni. U 2005. godini je globalni medijski gigant MTV pokrenuo MTV Adria koji pokriva sve bivše jugoslavenske republike, što je tržište od nekih 20 milijuna ljudi. Lokalne glazbene televizije također su počele emitirati regionalno, uključujući i MTS kanal [Music Television Station] koji se emitira iz Srbije i srpsku komercijalnu postajuTV Pink.

Ova druga najpoznatija je po svom Grand Show, glazbenom “vašaru” na kojem se pojavljuju ogromne količine turbofolka, glazbenog stila s jednostavnim, sentimentalnim tekstovima koje erotično izvode često kirurški poboljšane ljepotice.

Usprkos činjenici da je turbofolk srpski žanr, koji se uvelike povezuje sa srpskim nacionalizmom, hrvatski rock kritičar Aleksander Dragaš kaže da je on sve više popularan i u Hrvatskoj. Njegova novina, zagrebački dnevnik Jutarnji List, provela je istraživanje na tu temu: “Pokazalo se da 43 posto od oko 1,000 ispitanika.... sluša turbofolk,” kaže on.

Ironija je u tome što je ova mješavina srpske folk glazbe, popularnih hitova i orijentalnih ritmova, došla u modu tijekom vladavine Slobodana Miloševića u devedesetim, dok je njegova najpoznatija diva Svetlana “Ceca” Ražnjatović, udovica notornog zapovjednika paravojske Željka “Arkana” Ražnatovića. Unatoč takvom pedigreu te bez ikakve medijske podrške, ovaj se glazbeni žanr nastavio širiti kroz cijelu regiju obuhvaćajući Bosnu, Hrvatsku, Sloveniju pa čak i Kosovo.

Menadžer jednog zagrebačkog turbofolk kluba kaže da se sve svelo na novac. “Danas je jedino novac važan, a u turbofolku ga ima na pretek,” primjećuje. “U stvari nije važno tko ili što su oni [tj. pjevači] jer Hrvatska pada na to.”

Ne vole svi turbofolk

Ipak, popularnost turbofolka izvan Srbije, naročito u Hrvatskoj, još uvijek ima neugodne konotacije iz prošlosti. I dok Cecine pjesme odjekuju iz mnogih hrvatskih noćnih klubova i kafića, bilo bi praktično nemoguće da ona organizira koncert u toj državi.

Novinarka Nataša Bodrožić vjeruje da ovo pokazuje koliko je još daleko kulturno zbližavanje između bivših zaraćenih strana. “Postoje neki sporadični primjeri kulturne suradnje, ali ne postoji stvarni most,” tvrdi ona.

Kaže da se mediji nisu još prilagodili publici. Tako, dok hrvatski hitovi pune srpski i bosanski eter, “nijedna hrvatska radio postaja nije emitirala nijednu srpsku pjesmu koja se natjecala na Euroviziji, poput ovogodišnje pobjedničke pjesme Molitva ili pjesme Lane Moje iz 2005. godine,” ističe Bodrožić.

Otpor kulturnoj suradnji dolazi s mnogih strana uključujući političke stranke, organizacije žrtava rata i ratnih veterana, ali i same umjetnike.

Zoki iz Hladnog Piva ne poriče njihovo postojanje niti pobija njihove motive. “Ljudi su ostali bez igdje ičega u ratu, izgubili su svoje voljene, pa mogu shvatiti one koji se protive nastupima srpskih grupa u Hrvatskoj,” priznaje.

Jedna od njih je i hrvatska glumica Vitomira Lončar, koja nije posjetila Beograd od rata iako je nekad bila vrlo popularna tamo. “Znam zasigurno da me tijekom i nakon rata nitko od mojih kolega iz Beograda nije pokušao kontaktirati,” sjeća se. “Nikad nisu upitali kako nam je u skloništima i treba li nam išta.”

Snježana Banović Dolezil, bivša ravnateljica drame u Hrvatskom nacionalnom kazalištu, bila je čak prisiljena odstupiti s te pozicije 2002. godine nakon što je skupina glumaca odbila nastupiti u Beogradu, a što je ona pokušavala organizirati. Neki od njih su rekli da se ne žele pokloniti beogradskoj publici u kojoj bi mogli sjediti ljudi koji su ubijali njihove sunarodnjake.

Drugi okrivljuju političke elite koje danas daju potporu kulturnoj suradnji, ali rijetko svoje riječi potkrijepe i novcem. WHW kolektiv, zapažen po svojoj umjetnosti koja propituje nacionalne mitove, smatra da je blaža retorika trenutne vlasti vođena prvenstveno željom da se uđe u Europsku Uniju.

“To što smo službeno raskrstili s prošloću posljedica je velike opsjednutosti Europskom Unijom, koja se vidi kao put u svjetliju budućnost,” kaže Sabina Sabolović, kustosica WHW-a. “Proces normalizacije stvorio je tu pomirljivu sliku, ali ova pitanja još nisu u potpunosti rješena i još uvijek imamo višestruke slojeve protivljenja i netolerancije.”

Neki kritičari hrvatskog Ministarstva kulture žale se da se previše budžeta troši na očuvanje arheoloških nalazišta i nacionalnog blaga, dok se samo mali iznosi daju za kulturnu proizvodnju koja ne uključuje snažan, otvoreno “nacionalni” sadržaj.

No, Irena Guidikova iz Direkcije za kulturu pri Vijeću Europe kaže da su takve podjele jednake u svim tranzicijskim zemljama. “[One], a naročito postkomunistička društva, imaju velikih poteškoća … u uspostavljanju balansa između investiranja u projekte očuvanja nacionalnog blaga i investiranja u kreativne procese i suvremenu umjetnost,” primjećuje ona.

Bosna ima specifične dileme s tim u vezi, jer je njezin poslijeratni dogovor učinkovito prigrlio ratnu podjelu zemlje u dvije zone – jednu srpsku, a drugu većinsko bošnjačku i hrvatsku. Hladni odnosi između entiteta, Federacije i Republike Srpske, znače da državna kultura ostaje pod dominacijom “nacionalnih” pitanja i etiketa.

Dunja Blažević, direktorica bosanskog Centra za modernu umjetnost, kaže da to također ne ostavlja puno prostora za manje izrazito nacionalne umjetničke forme. “Osim za film, naše federalno ministarstvo nema sluha za suvremenu umjetnost,” žali se ona. U međuvremenu se zanemaruju nacionalni muzeiji i galerije, “jer su utemeljeni za vrijeme bivše države, a nijedna institucija u Federaciji nije voljna brinuti se za njih,” dodaje.

Etnička podjela u Bosni – kao i iskustvo rata – također utječe na način na koji bosanski umjetnici stupaju u interakciju sa susjednom Srbijom i Hrvatskom. Faruk Šehić, predstavnik novog vala bosanske književnosti i član takozvane “ratne generacije” kaže da zagrebačka publika ostaje otvorenija prema bosanskoj kulturi od beogradske.

Reakcija na film Grbavica, nagrađeni film bosanske redateljice Jasmile Žbanić iz 2005. godine, bila je možda najilustrativnija. Priča o jednoj od mnogih bosanskih žena koje su za vrijeme rata silovali srpski vojnici dobila je međunarodni slavu, osvojila je Zlatnog medvjeda na Berlin Film Festivalu, ali još nije distribuirana u Srbiji iako je glavna glumica, Mirjana Karanović, Srpkinja.

Karanovićka nerado politizira tu činjenicu. “U tome postoji politička pozadina, ali nisam sigurna da je to glavni razlog,” kaže ona. “Znam samo da se u Srbiji nije pisalo o uspjehu koji sam imala s ovim filmom... A ono čega nema u novinama, ne postoji.”

Milena Dragičević Šešić, rektorica beogradske Akademije umjetnosti i jedna od najvećih eksperata za kulturu u regiji, nije tako bojažljiva. Ona ovaj i druge primjere kulturnog ekskluziviteta objašnjava “ljudima s kompleksima manje vrijednosti kojima je potreban megalomanski scenarij – mit o srpskoj kulturi. Onima koji u svemu vide prijetnju.”

Lekcije iz Skandinavije

Zoki iz Hladnog Piva kaže da nacije bivše Jugoslavije trebaju napustiti koncept naslijeđene krivnje kako bi prigrlile pomirenje. “Ne možeš kriviti cijelu naciju za zločine vlade od prije 10 ili 15 godina,” kaže on.

Vjeruje da i umjetnici iz bivše Jugoslavije mogu naučiti od prethodnika iz drugih dijelova Europe, gdje su se jednom iskusili i prebrodili slični problemi Neke umjetnike iz bivše Jugoslavije zanima koncept koji se nalazi u osnovi ARTE-a, kulturnog TV kanala koji je pokrenut 1992. godine kako bi se premostile razlike između Francuske i Njemačke, dvije zemlje koje su od 1870. godine tri puta ratovale, a koje danas čine okosnicu Europske Unije.

Michael Strier, osoba za odnose s javnošću ARTE-a, kaže da postaja ima za cilj da u konačnici pokriva cijelu Europu. “Pokušavamo ljudima pomoći da shvate i poštuju drugu kulturu. Ako ne poštuješ susjeda, ne možete živjeti zajedno.”

Međutim, Rajko Grlić radije se ugleda na model skandinavskih zemalja kao mogući vodič za bivše jugoslavenske republike. Finska, Danska, Švedska i Norveška imale su tešku povijest obilježenu ratovima i neprijateljstvima. Ipak, posljednjih desetljeća razvile su mnoge mehanizme koji olakšavaju zajedničke pothvate, akcije i kulturne politike.

Kako kaže Per Svenson iz švedskog Umjetničkog savjeta, “Nordijska kulturna suradnja važna je zato što imamo toliko toga zajedničkog. Predstavljamo male jezike na rubu Europe, dijelimo povijest i tradiciju – i naravno, važno je imati dobre odnose sa susjedima.”

Njegov se kolega iz finskog Umjetničkog savjeta, Saha Hannu, slaže. “Moderna kulturna suradnja između nordijskih zemalja vrlo je bliska, s redovnim sastancima ministara obrazovanja i kulture, s mnogo fondacija za kulturno djelovanje i s danas vrlo aktivnim izravnim suradnjama između umjetnika i samih kulturnih institucija.” Prema Hannuu, “[O]va suradnja nije samo važna, već i prirodna.”

Cvijanović vjeruje da to daje nadu za ovu regiju, jer skandinavske zemlje “imaju povijest vrlo sličnu onoj balkanskih zemalja ”, i dodaje: “Vidim to kao veliku priliku za nas, jer i mi imamo puno zemalja na malom prostoru.”

Rajko Grlić se slaže: “Postoji velika sličnost sa skandinavskim zemljama. Vrlo je teško naći danski film snimljen bez sudjelovanja Švedske i Norveške. Bez obzira na njihovo bogatstvo, male se zemlje pokušavaju ujediniti i iskoristiti takozvani prostor sličnog senzibiliteta za svoje primarno tržište”.

Bivše jugoslavenske države još uvijek imaju dosta za učiniti prije nego što se ispune čak i osnovni uvijeti za tu razinu suradnje. Na primjer, prava intelektualnog vlasništva tek se trebaju rješiti na regionalnoj razini kako bi se suzbilo piratstvo.

S druge strane, skandinavske zemlje dijele posebne zajedničke odredbe koje nužno podržavaju država, civilno društvo, profesionalne udruge i privatne fondacije. Decentralizacija je još jedno pitanje. Mnoge nordijske lokalne i gradske vlasti imaju gotovo jednake budžete za kulturne projekte kao i država. Balkanske zemlje nisu ni blizu tome.

No, Tomas Bokstad iz švedskog Ministarstva kulture kaže da modeli kulturne suradnje uspostavljeni među nordijskim zemljama nisu ni po čemu jedinstveni. “Ako proučite nove sustave kulturne suradnje u skandinavskim zemljama, vidjet ćete da se mogu primijeniti u Europi kao i izvan nje,” kaže on.

Kako ističe Per Svenson, važan ključ uspjeha Švedske u praćenju kulturnih suradnji je kulturna politika koja ne naglašava “švedsku kulturu” per se. “Nacionalna kulturna politika naglašava važnost internacionalizma i različitosti,” kaže on. Zbog toga, usprkos njihovoj burnoj povijesti, “Švedska i Danska savršeno dobro rade i unutar nordijskog sustava kulturne suradnje kao i na druge načine.”

Iako se kulturna koprodukcija i suradnja između Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije već javlja sama od sebe, neupitno je da vlade i profesionalne udruge moraju također iskoračiti i poduprijeti dinamiku prirodnog interesa, lingvističke sličnosti i tržišnih sila.

Bez toga, kako tvrdi Milena Dragičević Šešić, primjeri suradnje ostavljeni su “osobnim inicijativama”, i dok “bi se to moglo dugoročno nastaviti, ono ne može promijeniti opću sliku”.

Pa ipak, ona ostaje optimist i vjeruje da će proces steći snagu i pomoći iscjeljenju ratnih rana koje su regiju udaljile od ostatka Europe. Čak se i skeptici slažu da kultura može biti ključ poboljšanja opće mobilnosti, jer bivši neprijatelji i žrtve jedni drugih dobiju priliku zauzdati svoje strahove i predrasude zato što su izloženi kulturnim proizvodima onih drugih.

“Objektivno govoreći, vjerujem da kultura može odigrati pozitivnu ulogu u pomirenju i vjerojatno je da bi to mogla biti jedna od ključnih uloga kulture,” kaže Lončar. “Možda će naša djeca, koja nisu opterećena onim što smo mi preživjeli, moći razviti drugačiji pogled na stvari.”

Fellow Bio

/en/file/show/davor-konjikusic.jpg

Davor Konjikusic

Davor Konjikusic is a freelance journalist and photographer based in Zagreb, Croatia, working for a range of media in Croatia and Serbia