МакедонскиGreekRomânăSrpskiShqipБългарскиEnglish

Neizvjesni egzodus sirijskih izbjeglica iz Bugarske u Njemačku

Krasimir Jankov Sofija, Kazanlak, Dortmund i Gelnhausen

Mnogi Sirijci vide Bugarsku samo kao tranzitnu stanicu na putu u srce Evrope - mada bi, prema pravilima Evropske unije, morali ostati u zemlji u kojoj su prvi put registrirani kao izbjeglice.   

Ženski pazar u Sofiji je popularan među imigrantima s Bliskog istoka

Fotografija: Krasimir Jankov

Tople junske večeri, dok su se posljednje riječi poziva na molitvu gubile u žamoru ulice, jedan taksi se zaustavio na Ženskom pazaru, poznatoj pijaci u bugarskoj prijestolnici Sofiji. Ali Nadžaf se osvrnuo oko sebe i izašao iz vozila na ulicu pokrivenu kaldrmom. Pogledom tamnosmeđih očiju osmotrio je nizove tezgi i prodavnica.  

Ovaj dio grada je popularan među emigrantima sa Bliskog istoka, pa mu nije trebalo mnogo vremena da pronađe nekoga ko govori njegove jezike, kurdski i arapski.    

“Da li ovdje primaju izbjeglice koje hoće da idu u Njemačku?”, pitao je tihim glasom dvojicu ljudi koji su sjedili na stepenicama ispred radnje sa polovnom odjećom. Pogledom su mu pokazali jedna vrata i Ali je podigao prtljag i ponio ga unutra. Sva imovina njegove porodice stala je u dva ranca, mali kofer i jedan ceker. S majkom, bratom i dvjema sestrama ponovo je pošao na put.     

Ali i članovi njegove porodice - čija su imena ovdje izmijenjena na njihov zahtjev - samo su nekolicina od hiljada sirijskih izbjeglica koje su prošle godine pronašle utočište u Bugarskoj, da bi u potrazi za boljim životom ubrzo nastavile svoj put u Evropu. Priča o njihovom putovanju otkriva brojne teškoće s kojima se suočavaju, kao i nesklad između proklamirane politike i stvarnosti odnosa Evropske unije (EU) prema azilantima. 

Da bi prikazala njihova iskustva, Balkanska istraživačka mreža (BIRN) je pratila sve što se od kraja prošle godine događalo sa Alijevom porodicom, kao i sa drugim izbjeglicama, posjećivala ih u Bugarskoj i Njemačkoj i kontaktirala telefonom i preko društvenih mreža. BIRN je također intervjuirao zvaničnike nadležne za izbjeglice u ovim dvjema zemljama da bi ih ispitao o teškoćama s kojima se suočavaju.

Ali je suhonjavi dvadesetpetogodišnji kurdski student sa kosom crnom kao noć. Otac mu je umro dok je još bio dječak u Rožavi, što je kurdski naziv za njihovu domovinu u Siriji. Poznavanje engleskog jezika učinilo ga je de facto glavom porodice otkako su u izbjeglištvu, pa se Ali trudi da ostavi utisak sigurnosti i samopouzdanja.      

 Dok su živjeli u Siriji, Ali je studirao petrohemiju u gradu Homsu. U ljeto 2013. godine, kada se vraćao kući poslije polaganja završnih ispita, grupa maskiranih i naoružanih ljudi je zaustavila njegov autobus.

“Naredili su svim mladićima da izađu napolje i zaprijetili da će nas zaklati ako im ne odgovorimo na pitanja koja će nam postaviti. Ja nisam znao ništa o onome što su nas pitali”, sjeća se Ali.

Mladići su oslobođeni poslije pet dana provedenih u zarobljeništvu. Kasnije je vojni avion bombardirao skrovište militanata i tada je poginuo njihov vođa. Pripadnici grupe su posumnjali da su Ali i ostali zarobljenici dojavili sirijskom režimu gdje se nalazi njihovo skrovište.      

“Ucijenili su naše glave. Zato smo morali otići”, kaže Ali.  

Porodica je žurno napustila Siriju uz pomoć prijatelja koji ih je prevezao preko granice u Tursku. Autobusom su se odvezli u Istanbul, gdje su proveli jedan mjesec. Krajem 2013. godine, jedan krijumčar ih je preveo preko bugarske granice i pokazao im staru stazu kroz šumu koju su prokrčili drvosječe - njihov put u Evropsku uniju.

Približno u isto vrijeme, zbog sve težih životnih uslova za izbjeglice u Turskoj, na hiljade izbjeglica iz Sirije i drugih zemalja prešlo je istih tridesetak kilometara bugarske granice. Područje oko graničnog prijelaza Lesovo je brdovito i gusto pošumljeno, što otežava otkrivanje ljudi pomoću termalnih kamera.   

Ovaj priliv je zaustavljen kada je u novembru prošle godine angažirano više od 1.000 policajaca da čuvaju ovaj dio granice. U julu ove godine postavljena je i visoka ograda od bodljikave žice. 

Susret sa stvarnošću

 Prvi utisci koje je Ali stekao o Evropskoj uniji bili su ispod njegovih očekivanja. Bugarska je najsiromašnija od 28 zemalja Evropske unije, pa joj je priliv gotovo 11.000 ljudi, uglavnom iz Sirije, donio znatne teškoće - mada je to tek mali dio od ukupno oko tri miliona Sirijaca koji su napustili zemlju od početka rata 2011. godine.

“Za nekoliko sedmica situacija se toliko pogoršala da su uskoro svi centri bili pretrpani, u jednoj prostoriji spavalo je i po dvadeset ljudi... spavali su u hodnicima, napolju”, kaže Boris Češirkov, glasnogovornik ureda agencije Ujedinjenih nacija za izbjeglice (UNHCR) u Sofiji. “Bugarska je bila potpuno nepripremljena za tako veliki priliv izbjeglica.”      

Poslije podnošenja zahtjeva za azil, Ali i njegova porodica su premješteni u izbjeglički kamp Harmanli u napuštenim kasarnama, oko 60 kilometara od granice, koje su na brzinu preuređene u smještajni centar da bi se smanjio pritisak na druge centre. Kada je Ali tamo stigao, sa sivog neba je sipila kiša, a dvorište je bilo velika blatna močvara.

Pošto su zgrade bile prljave, vlažne i nesigurne, izbjeglice su prvo smještene u vojne šatore i prerađene transportne kontejnere, bez pristupa toaletu, tekućoj vodi i električnoj energiji.   

“U takvom smještaju smo proveli dvije sedmice”, kaže Ali pokazujući fotografije i videosnimke na telefonu. Na nekim slikama se vide Ali i njegovi prijatelji kako se šale i smiješe. Na drugima se vide ljudi koji drže djecu u naručju i drhte od zime, dok žene spremaju hranu na vatrama pod otvorenim nebom. Desetak nezainteresiranih policajaca bili su jedini prisutni predstavnici vlasti, pored tadašnjeg direktora centra, bivšeg oficira, koji nije bio u dobrim odnosima sa izbjeglicama.

 Sirijske izbjeglice govore o svojim iskustvima u Bugarskoj i Njemačkoj

Pošto vlasti nisu bile na visini zadatka, u pomoć su pritekli bugarski građani i humanitarne organizacije koje su dostavljale hranu i odjeću i pokušavale poboljšati uslove smještaja u centrima. Ali priliv izbjeglica također je doveo do bujanja rasizma.

Vođa male ali glasne nacionalističke stranke pozvao je na “čišćenje grada” i “organiziranje za samoodbranu” u Sofiji. Jedna poslanica u parlamentu, iz stranke koja tvrdi da zastupa pravoslavne hrišćanske vrijednosti, u svojoj emisiji je optužila Sirijce da pripadaju tajnom pokretu za islamističku invaziju.   

U novembru 2013. godine, policija je zabilježila povećanje broja napada na ljude tamnije boje kože na javnim mjestima, kao što su autobuske stanice i tramvaji. U Sofiji su dvojica ljudi napali dvadesetosmogodišnjeg Bugarina, pripadnika turske manjine, koji se vraćao kući s posla, da bi poslije ovog napada pao u komu.       

U aprilu ove godine, stanovnici Rozova, malog sela u centralnoj Bugarskoj, najurili su petnaestočlanu sirijsku porodicu koja je pokušala iznajmiti kuću u selu. U septembru su stanovnici sela Kalište protestirali zbog planova da se djeca azilanata upišu u lokalnu školu, dok je lokalno vijeće bezuspješno zahtijevalo da se lokalni izbjeglički kamp zatvori do kraja oktobra.    

“Izbjeglice se žele skrasiti negdje u Zapadnoj Evropi ... Mi smo im samo tranzitni centar”

- Nikolaj Čirpanlijev, direktor bugarske Državne agencije za izbjeglice.

Predrasude prema izbjeglicama nisu ograničene samo na uske segmente bugarske javnosti. Čak ni ljudi na najvišim položajima u Državnoj agenciji za izbjeglice nisu imuni na takve predrasude. Nikolaj Čirpanlijev, direktor agencije, nije siguran da li Sirijci govore istinu o uslovima koji vladaju u kampovima.  

“Poznato je da Arapi često lažu. To je tipično za njihovu etničku grupu. Oni tako žive”, izjavio je u intervjuu za BIRN.

Ova izjava je tipična za Čirpanlijevljev raspojasani stil. Ovaj bivši oficir snažne tjelesne građe glasno pušta muziku dok prima posjetioce u svom prostranom uredu. Uz osmijeh objašnjava da to radi zato što ga vjerovatno prisluškuju.

Ipak, Čirpanlijev je uspio ostvariti ono što mu je prošle godine postavljeno kao zadatak - da haotično stanje u kampovima dovede u red.

Nikolaj Čirpanlijev, šef bugarske Državne agencije za izbjeglice

Fotografija: Krasimir Jankov

Za vrijeme njegovog mandata broj zaposlenih u agenciji je udvostručen, kampovi su povećali kapacitete, a uslovi smještaja su usklađeni s međunarodnim standardima.

“Sve izgleda veoma korektno i... pod kontrolom”, objavio je Čirpanlijev zadovoljno.

Ipak, Bugarskoj nedostaje program za integraciju izbjeglica u društvo. Prethodni program u okviru kojeg su nuđeni časovi jezika i kursevi obuke organiziran je za manje od 100 ljudi i okončan je prošle godine. Novi program je pripremljen, ali još se ne sprovodi.  

Zvaničnici smatraju da to ionako neće donijeti nikakvu značajniju promjenu.

“Istinu govoreći... izbjeglice se žele skrasiti negdje u Zapadnoj Evropi, a ne da ostanu u Bugarskoj ili bilo gdje na Balkanu”, kaže Čirpanlijev. “Mi smo im samo tranzitni centar.” 

Posljednja stanica: Njemačka

Što se tiče Alija i njegove porodice, Čirpanlijev je sasvim u pravu.

“Želim u Njemačku, jer nam tamo pružaju podršku i plaćaju naše obrazovanje. Želim da završim fakultet i onda dovedem moju voljenu iz Sirije, da osnujemo porodicu”, rekao nam je Ali početkom juna, dok je još bio smješten u gradu Kazanlaku, gdje je čekao izdavanje bugarskih putnih isprava.   

Mnogi među izbjeglicama su odlučili poći istim putem. Za prvih osam mjeseci ove godine u Njemačkoj je registrirano 3.850 Sirijaca čiji su otisci prstiju prvi put uneseni u bazu Evropske unije o azilantima upravo u Bugarskoj, izvještava Ministarstvo unutrašnjih poslova u Berlinu.

Ali želi u Njemačku dijelom i zato što ima strica koji već živi tamo. Međutim, to nije jednostavno putovanje. Prvo, potrebni su mu dokumenti koje izdaju bugarske vlasti - što je u njegovom slučaju potrajalo osam mjeseci, kaže Ali.   

Državna agencija za izbjeglice izdaje azilantima dokumente koji važe od tri do pet godina. Ali je imao sreće - dobio je dokumente koji važe pet godina i s kojima ima pravo da bez vize putuje u zemlje Evropske unije.   

Ali Nadžaf (izmišljeno ime sirijskog izbjeglice kojem je posvećena ova priča) u bugarskom gradu Kazanlaku početkom ove godine

Fotografija: Krasimir Jankov

Pravila Evropske unije imaju za cilj da se ljudi koji su već podnijeli zahtjev ili dobili azil u jednoj od zemalja EU spriječe da potom odu živjeti u nekoj drugoj zemlji EU.  

Ljudi poput Alija, oni koji su dobili status izbjeglice u jednoj zemlji EU, trebali bi tamo i ostati, a ne da naknadno podnose zahtjeve u drugim zemljama. Ipak, Ali je odlučio otići u Njemačku i tamo podnijeti novi zahtjev. 

Zaplašen izvještajima u medijima o Sirijcima koji su vraćeni s granice, Ali nije kupio običnu kartu za avion ili autobus. Umjesto toga, platio je krijumčara, poznatog po tome što uspješno prevozi ljude iz Bugarske u Njemačku. To je bio razlog Alijeve posjete Ženskom pazaru u Sofiji.  

Novac za put posudio je od rođaka i prijatelja. Putovanje je trajalo trideset pet sati. Vozili su se starim crvenim minibusom u kojem je bilo osam ljudi. Za prijevoz su platili 235 eura po osobi, što je uključivalo i male iznose isplaćene kao mito carinicima na rumunskoj i mađarskoj granici, kaže Ali.

“Zaista smo se uplašili kada smo stigli do granice, ali vozač je sve obavio bez greške. Dali smo mu novac, koji je on pružio pograničnim službenicima. Niko nas ništa nije pitao”, nastavio je priču čekajući večeru u prihvatnom centru u Dortmundu, nekoliko dana po prispijeću u Njemačku.  

Poslije dana provedenog u prihvatnom centru, porodica Nadžaf je prebačena u mali grad po imenu Eisenhüttenstadt u istočnoj Njemačkoj, gdje im je zakazan intervju u vezi sa zahtjevom za odobravanje azila.

Ali je prvo namjeravao reći da su mu otisci prstiju uzeti u Bugarskoj, ali da tamo nikada nije dobio dokumente. Onda se ipak predomislio i odlučio priznati da je bugarske dokumente bacio dok se autoputem vozio u Njemačku. Nadao se da će njegova priča o tome kako su ga zarobili islamisti ubijediti predstavnike njemačkih vlasti da mu ipak odobre azil.    

“Tražim politički azil, i zato ću im sve pošteno reći”, izjavio je.

Dobre namjere

 Ajša Hadžar i njen suprug Farid, pristigli iz razorenog Alepa, nekadašnje trgovačke prijestolnice Sirije, kažu da su pokušali biti pošteni i iskreni, ali im to nije mnogo pomoglo.

Njih dvoje i njihovo troje dece - dječak star 12 godina, djevojčica tinejdžerka i kćerka u ranim dvadesetim - stigli su u Bugarsku nešto prije Alija, u oktobru 2013. godine, putujući istom rutom. 

Ajša i Farid i dvoje mlađe djece doputovali su u Njemačku u februaru, prijavili su se u istom prihvatnom centru u Dortmundu i odatle bili upućeni u gradić Gelnhausen, blizu Frankfurta. Besan, njihova dvadesetjednogodišnja kćerka, prvo je ostala u Sofiji, jer je tamo dobila posao, ali i ona se pridružila porodici u aprilu.

Život u Gelnhausenu, pitoresknom gradiću sa lijepim kućama bijelih zidova ukrašenih drvenim gredama, neuporedivo je bolji nego u Bugarskoj, gdje azilanti od države dobijaju 65 leva (oko 33 eura) mjesečno dok borave u izbjegličkim kampovima.

Ajša i Farid Hadžar, sirijske izbjeglice koje su u Evropsku uniju ušle preko Bugarske, a danas žive u Gelnhausenu u Njemačkoj

Fotografija: Krasimir Jankov

Njemačke vlasti su dale ovoj porodici stan sa dvije spavaće sobe u zgradi u kojoj su smještene i druge izbjeglice. Država im plaća stanarinu i daje im ukupno oko 1.100 eura mjesečno za namirnice i druge troškove.

Ajša, prijatna žena četrdesetih godina, nosi veo i rado govori o vrlinama islama. Vrijeme provodi kuhajući za porodicu i posjećujući vjerske stranice na Facebooku. Zakarija, njen sin, proveo je ljeto družeći se sa svojim tabletom i odlazeći na lokalni bazen.   

Besan, koja se zarazno smije i u razgovoru ispaljuje pitanja kao iz mitraljeza, upoznala je sirijskog mladića koji je od njenog oca zatražio dozvolu da se vjenčaju. Farid, staložen čovjek u pedesetim godinama, sijede kose koja mu pada na ramena, pristao je dati mu ruku svoje kćerke.    

Jedna penzionerka iz kraja počela ih je posjećivati, ponudila im je besplatne časove njemačkog i ispričala mnoštvo priča o Njemačkoj. 

Ali onda je u junu iz njemačkog Saveznog ureda za migraciju i izbjeglice stiglo pismo koje je bacilo sjenku na njihov novi život. Zahtjev za azil je odbijen jer su se prethodno već uspješno registrirali u Bugarskoj.

Više od hiljadu eura koje su potrošili na advokata nije pomoglo; sud je odbio njihovu žalbu na donijetu odluku.

“Sada nas svakog časa mogu vratiti u Bugarsku”, rekla je Ajša u kuhinji njihovog stana, nervozno lomeći prste. 

Ipak, većina ljudi uspijeva izbjeći deportaciju iz Njemačke u zemlje u kojima su prvi put zatražili azil. U prvoj polovini ove godine u Gelnhausenu je odbijeno između 200 i 300 zahtjeva za odobravanje azila. Većina podnosilaca zahtjeva je dobila odgovor da se moraju vratiti u Italiju. Međutim, prema podacima lokalnih zvaničnika, do sada je vraćen samo jedan podnosilac zahtjeva.

“Čak i ako njih troje ili četvero, ili 10 ili 20 ili 100, pošaljemo nazad u Italiju, oni se opet vraćaju - vraćaju se u Njemačku”, kaže jedan od zvaničnika, koji je pristao govoriti pod uslovom anonimnosti. “Onda čitava procedura počinje ispočetka.”

Prema podacima njemačkog Ministarstva unutrašnjih poslova, prošle godine je zabilježeno svega sedam slučajeva da je Njemačka poslala Sirijce nazad u Bugarsku. Ti slučajevi su riješeni u skladu sa Dablinskim pravilima Evropske unije, koja se odnose na ljude što podnesu zahtev za azil u jednoj zemlji, a onda se presele u drugu.

Stručnjaci za probleme migracije smatraju da je mogućnost primjene ovakvih mjera ograničena zakonskim, birokratskim i političkim razlozima.

Ljudi kao što su Ali i Ajša pripadaju drugoj kategoriji - oni su već stekli pravo na azil u jednoj zemlji EU i sada imaju pravo da borave u drugoj zemlji EU do tri mjeseca kao turisti. Po isteku tog perioda, Njemačka može pokušati da ih vrati u Bugarsku, ali i oni mogu koristiti pravne lijekove da pokušaju to izbjeći, tvrdeći da su im ugrožena ljudska prava.

Zato porodice poput Alijeve i Ajšine žive u stanju neizvjesnosti, pored stresa i tuge koje već preživljavaju kao ratne izbjeglice nastanjene daleko od svoje domovine. 

Poslije mjesec dana u Eisenhüttenstadtu, Ali je imao samo riječi hvale za poštovanje koje mu ukazuju njemačke vlasti. Ipak, primijetio je i to da su ljudi ovdje hladniji nego kod kuće. Odlučio je da planove za nastavak studija zasad odloži. Također mu nedostaje djevojka.

“Sada želim da dobijem azil i nađem neki pristojan posao, da bih je mogao dovesti ovamo da se vjenčamo. Onda mogu završiti studije”, javio nam je u poruci upućenoj preko Facebooka.

Jedna stvar se ipak ne mijenja - to je njegova riješenost da ostane u Njemačkoj, čak i ako mu zahtjev za azil bude odbijen. “Ovo je kraj mog puta”, odlučan je Ali. “Nemam se namjeru vraćati.”

 

Tekst je nastao u okviru programa Balkanske stipendije za novinarsku izuzetnost koji sprovodi Balkanska istraživačka mreža uz podršku Erste Fondacije i Fondacije za otvoreno društvo.

Topic

Topic 2014: Generations

This year’s annual topic is Generations. Think of a powerful story that you have always wanted to report, and link it to this theme while crafting your proposal. Remember, it is better to have a strong central idea that is loosely linked to the annual theme than to have a weak idea that is strongly linked to the theme.