SrpskiEnglishRomânăБългарскиShqipМакедонски

Tajne i laži: Kako je žrtvama albanskog komunizma uskraćena istina

Aleksandra Bogdani Tirana, Bukurešt i Madrid

Bivši politički zatvorenici traže istinu i obeštećenje – ali u mutnim vodama partijskih političkih borbi njihovi zahtjevi nemaju odjeka.

Fatos Lubonja u poseti nekadašnjem zatvoreničkom logoru Spac – koji je bio njegov dom do pada komunističkog režima. (Foto: Barbara Haussmann)

Kao slobodan čovjek, poslije 17 godina provedenih u zatvoreničkom logoru, Fatos Lubonja je poželio da otkrije najveću tajnu iz svoje prošlosti.

Želio je saznati kako je u dvadeset trećoj godini života dospio na dugačku listu albanskih građana koji su završili u zatvorima, kako je postao jedan od političkih zatvorenika kojima je oduzeto sve osim imena i broja.

Potraga za istinom odvela ga je do tajnih policijskih arhiva i lokalnog telefonskog imenika, gdje je pronašao ime i broj telefona za koje se ponadao da će mu pružiti odgovor.

“Znate šta tražim”, rekao je Lubonja pošto je pozvao broj. “Želim da se sretnemo.”

Čovjek s druge strane žice u početku je oklijevao. Nekada je radio kao agent tajne policije. Upravo je on sastavio optužnicu na osnovu koje je Lubonja osuđen. Ime mu je Lambi Kote. O Lubonji je znao mnogo više nego Lubonja o njemu.

Konačno su se sastali 2010. godine, u suterenu mračnog bara u Tirani – bivši zatvorenik, sada u svojim šezdesetim, i čovjek koji je pripremio njegovo hapšenje, u svojim sedamdesetim godinama.

Među komunističkim diktaturama u Istočnoj Evropi, Albanija je bila najsiromašnija i najnepredvidljivija u svojim postupcima. Osim što je suzbijao svaku naznaku disidentstva, paranoidni vođa Enver Hohxa zabranio je gotovo sve kontakte s drugim zemljama. Mali broj stranaca je uspijevao ući u Albaniju i još manji broj Albanaca izaći iz nje.

Unutar velikog logora koji je bila čitava Albanija, Hohxa je napravio i nekoliko manjih zatvora. Navodni državni neprijatelji završavali su u zatvoreničkim logorima uređenim po ugledu na Staljinove gulage. Zatvorenici su bili prinuđeni raditi u državnim rudnicima i na građevinskim projektima, a zbog veoma teških uslova života mnogi nisu preživjeli.

Kroz logore je prošlo ukupno oko 200.000 ljudi. U zemlji od tri miliona stanovnika gotovo svaka petnaesta osoba ima u porodici nekoga koga su komunisti poslali u logor ili deportirali.

Danas je oko 2.700 zatvorenika još među živima. Ogorčeni i osiromašeni, dobili su samo djelić obeštećenja koje su im obećavale sve postkomunističke vlade. Dok je trajao štrajk glađu u Tirani prošlog mjeseca, dvojica bivših zatvorenika su se u znak protesta zapalili. Jedan od njih je od zadobijenih opekotina preminuo.

Pošto je obeštećenje i dalje neizvjesno, neki od preživjelih su pokrenuli kampanju da se bar objelodane prljave tajne komunističke države, skrivene u nepreglednim arhivama nekadašnje tajne policije, “Sigurimi”. Ali država uporno odbija omogućiti pristup arhivskim materijalima.

Na stranici iz dosijea koji su sačinili Lubonjini tužioci iz Sigurimija nalazi se i njegov potpis.

U intervjuima datim Balkanskoj istraživačkoj mreži (BIRN), nekoliko zvaničnika je potvrdilo da je veliki dio arhiva uništen. Oni dosjei koji su preostali vjerovatno neće ugledati svjetlo dana, jer se čuvaju da budu korišteni kao aduti u političkim igrama aktuelnih lidera zemlje.

“Glasine o bivšim kolaboracionistima u redovima političke elite kruže već godinama – ali albanska javnost je do sada imala priliku vidjeti tek nekoliko dosjea”, kaže Fatos Klosi, koji je krajem devedesetih godina bio šef tajne službe.

“To pitanje se redovno poteže kao sredstvo političke ucjene, da bi se uplašili oni koji imaju razloga da se plaše.”

Još od pada komunizma, albanskom političkom scenom dominiraju dvije stranke, demokrati i socijalisti. I jedni i drugi načelno podržavaju zahtjeve žrtava i optužuju političke protivnike za nemaran odnos prema njima.

Umjesto da doprinese pomirenju, bolna albanska prošlost je postala instrument političke prinude.

Mnogi dosjei već “uništeni”

Lubonja se nalazio na samom početku perspektivne akademske karijere kada su vlasti otkrile tajne dnevnike u kojima je kritizirao režim Envera Hohxe.

Poslali su ga u logor Spac, gdje je četiri mjeseca proveo u samici. Pet godina kasnije, kazna mu je produžena po optužbi da se pridružio disidentskoj organizaciji u logoru. Zatvoren je 1974. godine, a na slobodu je izašao 1991., poslije pada komunističkog režima.

DOSJE FATOSA LUBONJE

BIRN je dobio na uvid kopije dokumenata koje su istražitelji “Sigurimija” pripremili za sudski postupak protiv Fatosa Lubonje.

Ti dokumenti nisu tako detaljni i obuhvatni kao Lubonjin lični dosje koji se čuva negdje u arhivama, a čija tačna lokacija i stanje nisu poznati.

U optužnici se ne navodi ko je dostavio informacije o Lubonji. Niti su uključeni navodi iz četiri sveske dnevnika koje je tajna policija pronašla skrivene na tavanu 1974. godine.

Ipak, u spisima se nalaze fotografije nestalih dnevnika. Tu su i mišljenja stručnjaka za rukopis i izjave uzete od prijatelja i članova porodice za potrebe postupka.

U spisima je i prijepis razgovora koje su istražitelji vodili s Lubonjom. Na pitanje zašto nije spalio dnevnike i tako spriječio da budu otkriveni, odgovorio je: “Zato što mi je stalo do njih.”

U novoj Albaniji, Lubonja je počeo zarađivati za život kao pisac, ali stalno su ga progonile tajne iz prošlosti. Koji prijatelj ga je izdao? Šta je bilo sa dnevnicima koje je policija zaplijenila?

Susretom s bivšim pripadnikom tajne policije u baru u Tirani Lubonja je želio staviti tačku na prošlost, kao i mnogi drugi zatvorenici iz komunističkih vremena. Ali to mu nije pošlo za rukom. Na svako postavljeno pitanje Kote je odgovarao protivpitanjem. Lubonja je bio zapanjen kad je shvatio da se gotovo ništa nije promijenilo.

“Bio sam užasnut saznanjem da on i dalje posjeduje moć nada mnom, umjesto da bude obrnuto”, kaže Lubonja. “On zna šta se dogodilo, a ja sam onaj koji ne zna.”

Lubonja je poslije sastanka bio duboko frustriran. Taj krupni čovjek s bradom, grubih manira, i dalje je iskreno zapanjen dok se prisjeća susreta s Koteom. Bivši policajac mu je otkrio da je i sam završio kao fabrički radnik kada je pao u nemilost komunista.

“Pokušao me je ubijediti da smo nas dvojica isti, da smo obojica žrtve vremena u kojem smo živjeli”, dodaje on.

Mišljenje da su svi Albanci jednako stradali u komunističkom režimu duboko uznemirava one koji su izgubili mnogo više nego ostali. Ipak, čini se da svojim odnosom prema prošlosti država prešutno podržava takav stav – mada ga javno ne zastupa.

Bivšim političkim zatvorenicima država je obećala da će biti obeštećeni – ali ih u međuvremenu ne tretira ništa bolje nego ostale građane. Arhivi tajne policije, koji bi možda otkrili ko je koga špijunirao u doba komunizma, također ostaju zatvoreni.

Otvaranje arhiva u nekim drugim zemljama – kao što je to bio slučaj s arhivom ozloglašene istočnonjemačke tajne policije “Stasi” – navodno je pomoglo traumatiziranim društvima da prihvate svoju prošlost. Međutim, u Albaniji se prošlost gura pod tepih.

Arhiv je sadržavao podatke o navodnim neprijateljima države. Veliki dio tih podataka dostavljali su upravo njihovi najbliži prijatelji, rođaci i kolege.

Od stotina hiljada dosjea koji su se nagomilali za 45 godina diktature, samo 14.000 ih je sačuvano u izvornom obliku, procjenjuju zvaničnici. Neki su izgubljeni. Neke su bivši komunisti namjerno uništili.

Fotografija dnevnika koji su upotrebljeni kao dokaz u postupku protiv Lubonje.

“Dobar dio dosjea uništen je početkom devedesetih godina”, kaže Kastriot Dervishi, koji je 2005. godine stupio na mjesto direktora arhiva Ministarstva unutrašnjih poslova.

Većim dijelom protekle decenije arhivi su bili prepušteni propadanju. Klosi, bivši šef tajne policije, kaže da je po preuzimanju dužnosti 1998. godine otkrio da je najveći broj dosjea ostavljen da trune u vrećama.

“Bilo je i otvorenih dosjea, s pocijepanim stranicama rasutim po podu”, dodao je Klosi.

Politički instrument

Ipak, političari iz obje stranke brane način na koji su do sada postupali s arhivama.

Mesila Doda, poslanica iz vladajuće Demokratske stranke, tvrdi da njena partija želi da se dosjei stave na uvid javnosti.

“Veoma je važno da se Albanija suoči sa svojom prošlošću, mada je prošlo već 20 godina”, kaže ona. “Dosjee treba otvoriti.”

Doda optužuje socijaliste – koji su trenutno u opoziciji – kao glavne krivce za opstrukciju inicijative za lustraciju koju je njena stranka pokrenula još 1995. godine.

Socijalisti, s druge strane, optužuju političke suparnike da žrtvama komunizma nude samo prazna obećanja. I ova stranka tvrdi da je duboko posvećena suočavanju s prošlošću.

Pandeli Majko, bivši premijer iz Socijalističke stranke, kaže da je arhiv samo jedan od nekoliko veoma kompliciranih problema naslijeđenih iz vremena diktature.

Za zastoj u rješavanju pitanja dosjea krivi aktuelnu političku elitu, koju, kako tvrdi, čine bivši komunisti i bivši disidenti.

“Brak te dvije grupe doveo je do preklapanja njihovih identiteta, zbog čega je svako otvaranje problema iz prošlosti veoma kontroverzno i teško”, kaže on.

U redovima vodećih socijalista i demokrata danas se zaista nalaze mnogi bivši komunisti, kao i oni koji tvrde da su bili disidenti. Međutim, istina je da su mnogi od onih koji se predstavljaju kao disidenti često bili blisko povezani sa centrima moći iz vremena diktature.

Na izložbi u Tirani prikazani su portreti žrtava komunizma koje su završile u neobeleženim grobovima.

Razlog je to što je u režimu Envera Hohxe granica između disidenata i lojalista bila prilično nejasna: neki od najviših zvaničnika režima mogli su u isto vrijeme biti sumnjičeni i nadzirani kao potencijalni neprijatelji države.

Veliki broj Albanaca vjeruje da visoki zvaničnici obiju stranaka imaju razloga strahovati od otvaranja arhiva – bilo zato što su radili kao doušnici ili zato što su bili nadzirani. Probrane informacije iz zapečaćenih arhiva već su korištene za ucjene i napade na istaknute političke figure.

Bivši šef tajne policije Klosi tvrdi da je aktuelnoj političkoj eliti održavanje straha od onoga što bi se moglo otkriti u neobjavljenim dosjeima zapravo mnogo korisnije od samih informacija koje se u tim dosjeima nalaze.

“Ništa strašno se ne bi dogodilo ako bismo otvorili arhive”, kaže on. “Ali to nikome nije u interesu, jer je skrivena prošlost mnogo snažnije oruđe u političkim borbama.”

Historija koja nestaje

U drugim dijelovima Istočne Evrope društvo je političke zatvorenike iz vremena komunističkih režima prihvatalo raširenih ruku. Neki su se uspeli do najviših državnih funkcija: Vaclav Havel, Arpad Göncz i Lech Walesa su se našli na čelu Češke Republike, Mađarske i Poljske.  

SIGURIMI: ULOGE I ZADACI

Svaki oficir tajne policije “Sigurimi” imao je vlastitu mrežu saradnika i doušnika, koji su bili podijeljeni u četiri kategorije.

1. “Stalni saradnici” su uvijek bili komunisti ili ljudi u koje su komunisti imali povjerenja. Svaki od stalnih saradnika bio je povezan s još najmanje dvojicom kolega. Oni su zajedno prikupljali i obrađivali informacije za oficire “Sigurimija” i upravljali mrežom izvora nižeg ranga.

2. “Agenti” su prikupljali informacije o takozvanim neprijateljima države – o grupama kojima su naizgled i sami pripadali. Mnogi su bili osumnjičeni za povezanost sa “buržoaskom” elitom iz vremena prije komunističkog režima. Među njima je bilo i bivših komunista koji su pali u nemilost. Obično su regrutirani pod pritiskom, a bili su veoma cijenjeni kao vrijedni saradnici.

3. “Doušnici” su bili agenti nižeg reda ili obični špijuni. Svoje poslove su uvijek obavljali u tajnosti. I oni su često regrutirani pod pritiskom.

4. “Domaćini” su također bili komunisti ili ljudi od povjerenja. Od njih se očekivalo da obezbijede siguran prostor – obično kod kuće ili na poslu – gdje se oficir “Sigurimija”, kada se ukaže potreba, može sresti sa osobom koja se nadzire.

[Izvor: “The Sigurimi State 1944-91”, Kastriot Dervishi]

Albanija je i dalje jedna od najsiromašnijih zemalja u Evropi. Prevalila je težak put izlazeći iz diktature i izolacije, pa je imala čak i nekoliko padova u anarhiju devedesetih godina. Usred burnih događaja koji su obilježili posljednja dva desetljeća, bivši politički zatvorenici su pokušavali ponovo stati na noge, uglavnom bezuspješno.

Imovina im je konfiscirana prilikom hapšenja. Često su i njihove porodice završavale u logorima za deportaciju. Rođaci koji bi ostali napolju bili su izloženi ostracizmu.

Konačno su izašli na slobodu i našli se u haotičnom okruženju koje je nastalo s padom komunizma, bez sredstava potrebnih da se izgradi novi život. Neki su se uselili u napuštene građevine i do danas žive u strahu da će biti izbačeni na ulicu.

Lavdrim Ndreu ima sedamdeset godina i najveći dio života je proveo u zatvoreničkom logoru. Posljednjih dvadeset godina živi u prostoriji koja je nekada bila svlačionica nogometnog kluba “Partizani”.

“Vidite, život mi se nije baš mnogo promijenio”, kaže on. U istoj zgradi žive i drugi bivši zatvorenici, koje on predstavlja kao svoju “logorašku porodicu”. Sada upućuju Vladi peticije kojima traže da se ozvaniči njihovo pravo da ovdje ostanu.

Simon Miraka, šef tijela nadležnog za rehabilitaciju bivših zatvorenika, kaže da su mnogi od njih lošeg zdravstvenog stanja, što je posljedica loših uslova života u zatvoru. Mnogi su stupili u brak u poznoj životnoj dobi, tek po izlasku iz zatvora, i sada s teškoćama izdržavaju djecu.

Jedna za drugom vlade su obećavale obeštećenje, ali malo od tih obećanja je ispunjeno. Prema odredbama zakona usvojenog 2007. godine, bivši politički zatvorenici imaju pravo na naknadu od 14,3 eura za svaki dan proveden u zatvoru.

Vlada je isplatu obračunate naknade podijelila na osam rata. Međutim, u posljednjih pet godina uplaćena je samo jedna rata.

Zbog organiziranog štrajka glađu i slučajeva samosakaćenja u centru Tirane bivši zatvorenici su ove jeseni dospjeli na naslovne strane. Političari su za to vrijeme razmjenjivali optužbe i tvrdili da ona druga strana podstiče proteste ili da ih ignorira.

Štrajk je u međuvremenu okončan. Još nije jasno koliko su štrajkači bili uspješni u svojim nastojanjima, osim što su osigurali publicitet za problem bivših zatvorenika u medijima. Neki komentatori se pitaju može li država sebi uopće priuštiti isplatu obećanih naknada – ukupni troškovi bi mogli iznositi oko 400 miliona eura.

Godine prolaze i populacija preživjelih zatvorenika se neumitno smanjuje. Pošto su uništeni državni arhivi, sada polako nestaju i oni koji su iz prve ruke iskusili komunističku brutalnost. U modernoj Albaniji ionako nema mnogo interesa za priče o stradanjima u zatvoreničkim logorima.

BIRN je ovog ljeta u Tirani pokušao stupiti u kontakt sa Koteom, bivšim pripadnikom tajne policije na osnovu čijih izvještaja je Lubonja osuđen, ali on nije bio raspoložen za razgovor. 

Oktav Bjoza kaže da postoji realna opasnost da komunistički zločini u Rumuniji budu zaboravljeni.

Ipak, njegov sin nas je obavijestio da je Kote u međuvremenu počeo zaboravljati. “Nema više svrhe razgovarati s njim”, izjavio je za BIRN dok je odgovarao na telefonske pozive u svojoj mjenjačnici. “Lubonja je imao sreće što se prije dvije godine uspio s njim sastati.”

Za bivše zatvorenike, međutim, zaboravljanje prošlosti je isto što i njeno poricanje. Lubonja vjeruje da društvo u kojem živi mora prihvatiti ono što se događalo u doba komunizma da bi uopće razumjelo gdje se sada nalazi. “Taj režim je bio kao ludačka košulja koja je na neki način oblikovala ljude”, smatra on.

Ponudio nam je još jedno poređenje kojim opisuje modernu Albaniju. Ona je kao džungla, kaže Lubonja, a bivši zatvorenici su na samom “dnu lanca ishrane”.

Nečista prošlost

Istočno od Albanije, žrtve komunizma u Rumuniji također vode bitku protiv nezainteresiranosti države i proticanja vremena.

Prilikom nedavne posjete kancelariji Octava Bjoze, nekadašnjeg sportiste koji danas vodi udruženje bivših političkih zatvorenika, telefon nije prestajao zvoniti.

“Eto čime se sada bavim, mlada damo – pogrebima”, objasnio je. Upravo je saznao da je preminuo Gheorghe Jijie, 93-godišnji bivši politički zatvorenik.

Početkom devedesetih godina, udruženje na čijem se čelu nalazi brojalo je desetine hiljada članova. Danas ih je ostalo četiri hiljade.

“Većina političkih zatvorenika je skončala u bijedi dok su čekali pravdu”, kaže Adelina Timtariu, istraživač u bukureštanskom Institutu za istraživanje komunističkih zločina.

Gonzalo Martinez Fresneda kaže da je Baltasar Garzon svojim radom privukao pažnju veoma moćnih neprijatelja.

Nekadašnja tajna policija – “Securitate” – prikupila je oko dva miliona dosjea o rumunskim državljanima. Kao i u Albaniji, država nije bila spremna otvoriti arhive. Njihov sadržaj najvećim dijelom ostaje tajna za širu javnost.

Mnogi komentatori vjeruju da su rumunsku “revoluciju” 1989. godine i organizirali sami rumunski komunisti. Zakulisnim radnjama visoki partijski zvaničnici su se oslobodili diktatora, ali nijednog trenutka nisu ispuštali poluge moći.

“Komunistička partija je sačuvala uticaj koji je imala”, tvrdi Cristian Vasile, član komisije osnovane da bi se ispitali dosjei tajne policije.

“Mnogi od članova partije su ostali na funkcijama i poslije 1989. godine. Raskrinkano je više kolaboracionista, ali samo mali broj njih se povukao s javnih funkcija.”

Postkomunističke države nisu usamljene u svom odbijanju da previše detaljno pretresaju prošlost. Možda bi sveprožimajuća priroda diktatorskih režima mogla objasniti snažan osjećaj nelagode koji se javlja u mnogim društvima koja se suočavaju sa zadatkom istraživanja diktatorskih zločina.

Španija živi u demokratiji mnogo duže nego Rumunija i Albanija, još od pada Francovog desničarskog režima sedamdesetih godina.

Ipak, napori da se razotkriju zvjerstva počinjena za vrijeme diktature i ovdje nailaze na nepremostive prepreke. Procjenjuje se da je tridesetih i početkom četrdesetih godina život izgubilo 114.000 ljudi, za vrijeme i odmah poslije građanskog rata kojim je Franco prigrabio vlast.

Kampanju za krivično gonjenje počinilaca zločina iz tog perioda predvodi Baltasar Garzon, uvaženi španski sudija koji se proslavio tražeći pravdu za žrtve diktatorskih režima u inostranstvu.

Desničarske grupe u Španiji usprotivile su se njegovoj istrazi o događajima iz Francove ere, tvrdeći da sud na taj način krši odredbe zakona o amnestiji iz 1977. godine. Garzon je u februaru 2012. oslobođen takvih optužbi.

Međutim, u drugom postupku je proglašen krivim za to što je neovlašteno naložio prisluškivanje. Ta presuda je praktično okončala njegovu karijeru u sudstvu.

Postupak vođen protiv sudije ponovo je otvorio debate o naslijeđu građanskog rata. Oni koji podržavaju Garzona tvrde da je on žrtva koordiniranih napora da se suzbiju svi pokušaji iznošenja istine o prošlosti.

“Jedan veoma moćan segment španskog društva je odlučio da ukloni Garzona”, izjavio je za BIRN Gonzalo Martinez-Fresneda, Garzonov advokat.

Unatoč svemu, neki od potomaka žrtava diktatorskog režima su i dalje optimisti.

Emilio Silva, španski novinar, nada se da će do pravde doći pred argentinskim sudovima, koji sada razmatraju mogućnost pokretanja istraga o zločinima počinjenim u njegovoj zemlji.

Argentinski sudovi se pozivaju na pravno načelo univerzalne nadležnosti, prema kojem se postupci za zločine protiv čovječnosti mogu voditi u bilo kojoj zemlji. Ima ironije u tome što se i Garzon pozivao na isto načelo kada je u inostranstvu istraživao zločine latinoameričkih diktatora.

Silva vodi kampanju za iznošenje svih činjenica o građanskom ratu. Međutim, šutnja o prošlosti je u nekim slučajevima i odbrambeni mehanizam koji nas štiti od bola.

Poslije pada Francovog režima, zločini iz tog perioda nikada nisu istraživani.

Silva se sjeća kako je njegova baka žustro prekidala svaki razgovor o ratu koji bi se poveo za stolom kada bi se porodica okupila da večera. Silvin deda, republikanac i Francov protivnik, ubijen je u građanskom ratu.

“Ako bi moj otac i brat započeli razgovor o ratu, baka bi tresnula šakom o sto i viknula: ‘Hoćete li već jednom zašutjeti?’”

 

Aleksandra Bogdani je novinarka iz Tirane. Ovaj članak je nastao u okviru projekta Balkanske stipendije za novinarsku izuzetnost, koji je rezultat inicijative Robert Bosch Stiftung i ERSTE Foundation, u saradnji s Balkanskom istraživačkom mrežom. Urednik je Neil Arun.