RomânăБългарскиShqipМакедонскиEnglish

Izveštaj o manjinama: Država "zaboravila” na nezaposlene etničke Albance

Samir Kajošević Podgorica, Skoplje i Preševo

Ono što je zajedničko svim pripadnicima manjina u regionu jeste osjećaj frustriranosti – ipak, u Crnoj Gori tenzije su donekle ublažene nadama da će se zemlja uskoro priključiti Evropskoj uniji.

Mjesto Tuzi izgleda kao predgrađe koje je izgubilo svoj grad. Smješteno uz samu granicu sa Albanijom, ovo naselje nastoji da se oslobodi administrativne kontrole najvećeg crnogorskog grada koji se nalazi na desetak minuta vožnje u pravcu sjevera.

Tri hiljade stanovnika naselja Tuzi žele da sami upravljaju svojim poslovima. Umjesto toga, njihovim gradićem se upravlja kao isturenom ispostavom glavnog grada, Podgorice. Ovdje svi govore albanski, ali prinuđeni su da poštuju zakone Crne Gore.

“Niko ne vodi računa o nama,” kaže Agron Dušaj, nezaposleni mladić u svojim  dvadesetim godinama. Takve i slične pritužbe mogu se čuti u bezbrojnim kafićima u kojima nezaposleni stanovnici ovog mjesta razmenjuju priče o svojim nesrećnim sudbinama uz kafu i čaj koje beskrajno dugo ispijaju.

Veća autonomija u odlučivanju bi trebalo da riješi mnoge probleme ovog naselja – između ostalog da obezbijedi radna mjesta za mlade i investicije u zapuštenu infrastrukturu. Umjesto toga, odbijanje podgoričkih vlasti da se naselju odobri status samostalne opštine dodaje još jedan štrik na dugoj listi već postojećih problema.

OKTOBARSKI IZBORI U CRNOJ GORI

Koalicija Evropska Crna Gora, koju čine Demokratska partija socijalista i Socijaldemokratska partija Crne Gore, osvojila je 39 od 81 mjesta u skupštini.

Opoziciona koalicija, Demokratski front, osvojila je 20 mjesta, dok su Socijalistička narodna partija i Pozitivna Crna Gora dobile devet i sedam mjesta.

Da bi ostala na vlasti, koalicija Evropska Crna Gora je morala da sklopi savez sa manjinskim partijama koje su osvojile šest mjesta u parlamentu. Od tog broja dva poslanika su iz glavnih albanskih koalicija-Force i Demokratske partije. Stranka koja je bila dio prethodne vlade, Demokratska unija Albanaca, na oktobarskim izborima nije osvojila mjesto u parlamentu.

Albanci će u novoj koaliciji imati veću političku snagu, a već su iznijeli listu svojih zahtjeva koja uključuje veće investicije u njihove regione i više poslova u državnoj službi za pripadnike njihove zajednice.

Etnički Albanci čine većinu u Tuzima i većem dijelu jugozapadne Crne Gore. Ipak, u zemlji u cjelini oni su u manjini, baš kao i u druge dvije republike bivše Jugoslavije, Makedoniji i Srbiji.

Relativna brojnost manjina se razlikuje od zemlje do zemlje. Pripadnici albanske manjine čine četvrtinu ukupnog broja stanovnika Makedonije i znatno manji dio stanovništva Srbije, gdje su uglavnom koncentrisani na jugu zemlje. Ono što je svima zajedničko jesu napeti odnosi sa državama u kojima tradicionalno dominiraju većinske etničke grupe.    

Takvi odnosi bi mogli značajno uticati na budućnost svih stanovnika Srbije, Crne Gore i Makedonije. Naime, sve tri države su se kandidovale za priključenje Evropskoj uniji. Kako će njihove kandidature napredovati u velikoj mjeri zavisi od odnosa prema manjinama, uključujući i etničke Albance.

Od tri navedene zemlje, Crna Gora se smatra najperspektivnijim kandidatom. Ona bi se mogla pridružiti evropskom bloku već u nekoliko narednih godina. Zahtjeve za priključenje podnijele su i Srbija i Makedonija, ali njihov ulazak u Evropsku uniju se ne očekuje tako brzo, a nije ni sasvim izvjestan. 

Iako su Albanci manjinski narod u sve tri zemlje, nezadovoljstvo u Crnoj Gori još nije na nivou Makedonije i Srbije.

Ipak, jedna od uobičajenih pritužbi koje se čuju u regionu je nemogućnost pripadnika manjina da dođu do poslova u javnom sektoru. Čini se da su izgledi da nezadovoljstvo preraste u građanski sukob najmanji u Crnoj Gori – zemlji koja je najbliže ulasku u Evropsku uniju.

Prema rečima Gencija Nimanbegua, etničkog Albanca i političara, strogi kriterijumi za ulazak u evropski blok primoravaju Crnu Goru da poboljša svoj odnos prema manjinama. Nimanbeguova stranka Forca već je počela pregovore za ulazak u vladajuću koaliciju poslije oktobarskih izbora. 

“Naša iskustva pokazuju da su dobre stvari koje se događaju Albancima rezultat djelovanja spoljnih uticaja,” izjavio je za Balkansku istraživačku mrežu (BIRN). “To će se verovatno nastaviti i tokom daljih pregovora sa Briselom".

‘Poslovi samo za svoje’

Pobuna albanskog stanovništva dovela je Makedoniju do ivice građanskog rata 2001. godine. Mir je ponovo uspostavljen sporazumom koji je postignut uz međunarodno posredovanje. Nedavno zabeleženi slučajevi nasilja, praćenog nacionalističkom retorikom sa obije strane, pokazali su koliko je mir ovde nesiguran.

Malobrojna albanska manjina u Srbiji takođe se nakratko pobunuila protiv države 2000. godine, nakon čega su pobunjenici konačno dospijeli u organe lokalne samouprave. Sukobi u Preševu bili su povezani sa sukobom na Kosovu, gdje se pobuna etničkih Albanaca – uz podršku vazdušnih napada NATO snaga - završila proglašenjem nezavisnosti u Prištini.   

Crna Gora je uvjek bila drugačija. Albanci u Crnoj Gori nikad nijesu okretali oružje protiv države. Naprotiv – ovoj manjini se pripisuje zasluga za nastanak nezavisne crnogorske države. Na referendumu organizovanom 2006. godine glasovi Albanaca su prevagnuli u korist odluke o izlasku iz državne zajednice sa Srbijom.  

PRIPADNICI CRNOGORSKIH MANJINA ZAPOSLENI U DRŽAVNOJ UPRAVI

Prema izveštaju vlade iz 2011. godine, Crnogorci, koji čine 45 odsto stanovništva, zauzimaju 79 odsto mesta na poslovima u državnoj administraciji.

Srbi čine 28 odsto stanovništva i zauzimaju 8,6 odsto mjesta u državnoj službi.

Albanci čine 5 odsto stanovništva i imaju 2,8 odsto poslova u javnom sektoru.

Bošnjaka u Crnoj Gori ima 8,6 odsto, dok u državnoj službi čine 4 procenta.

Hrvati, Muslimani i Romi su manje brojni i imaju manji udio u poslovima u državnoj administraciji.

(Izvor: Izvještaj vlade Crne Gore iz 2011. godine)

Etnički Albanci su vjerovali da će im nezavisnost osigurati veći uticaj u manjoj državi. Međutim, šest godina kasnije, mnogi se i dalje žale da su potisnuti na margine političkog i ekonomskog života. Zbog toga optužuju predstavnike vladajućih struktura – koji su na vlasti već dvadeset godina i nedavno su ponovo izabrani – da su prekršili data obećanja.  

Etniči Albanci smatraju da je nezavisnost trebalo da im obezbijedi veći uticaj u manjoj državi. Međutim, šest godina kasnije, mnogi se i dalje žale da su potisnuti na margine političkog i ekonomskog života. Zbog toga optužuju predstavnike vladajućih struktura - koji su na vlasti već dvadeset godina i nedavno su ponovo izabrani – da su prekršili data obećanja.

“Kad su zavisili od albanskih glasova, nudili su nam sve,” kaže Linda Dušaj, mlada Tužanka koja je diplomirala na fakultetu političkih nauka, ali je uspjela da pronađe posao samo kao instruktorka aerobika.  “Na kraju nijesmo dobili ništa.”

Dok je opšta stopa nezaposlenosti u Crnoj Gori oko 13 odsto, u oblastima kao što su Tuzi i Ulcinj, gde živi većina crnogorskih etničkih Albanaca, nezaposlenost ide i do 20 odsto.

Ova manjina čini pet odsto ukupnog broja stanovnika Crne Gore. Međutim, njeni pripadnici čine samo 2,8 odsto uposlenika na platnom spisku države, kaže se u vladinom izvještaju o zapošljavanju predstavnika manjina u organima državne uprave iz juna 2011. godine.

Kao i u većini zemalja bivše Jugoslavije, državni sektor u Crnoj Gori je prevelik i neefikasan. Ipak, obećanje sigurne plate i beneficija snažno privlači mlade i obrazovane kadrove – naročito u odsustvu snažnog privatnog sektora. Konkurencija za brojne poslove u ministartsvima i administrativnim organima veoma je oštra. 

Ali, kao i u drugim dijelovima regiona, u Crnoj Gori je rašireno uvjerenje da najbolja mjesta dobijaju oni koji imaju najjače veze. Zaposlenje u javnom sektoru je za političare sredstvo nagrađivanja – i obezbjeđivanja lojalnosti. 

Liderima etničkih Albanca koji su bliski crnogorskim vlastima takođe su upućivane optužbe da zapošljavaju samo one koji ih podržavaju. Mnogi pripadnici njihove zajednice prihvataju kao činjenicu da takav oblik korupcije pogađa sve stanovnike Crne Gore, a ne samo pripadnike manjina. Ipak, oni smatraju da je zbog diskriminacije njihov položaj još teži.

Dijana Ivanaj, nezaposlena dvadesetšestogodišnja diplomirana studentkinja iz Podgorice, kaže da je “sasvim prirodno to što državni službenici žele da sačuvaju poslove za svoje ljude”.

“Ali ako su mi dali pasoš, smatraju me državljankom Crne Gore i tvrde da imam jednaka prava, onda bi trebalo i da mi dozvole da radim posao za koji sam se školovala.”

Poslije dvije godine potrage za poslom, Dijana Ivanaj je prestala da broji konkurse  na kojim su je odbili. Nije uspjela da se zaposli čak ni kao sekretarica, što je posao za koji ima previsoke kvalifikacije. Kao diplomirani forenzičar, nekada se nadala da će uspijeti da dobije posao u policiji. 

Međutim, policija je poznata upravo po tome što ima jedan od najmanjih postotaka zaposlenih Albanaca u svojim redovima – mada je to najveći pojedinačni poslodavac u državnoj upravi, sa oko 4.000 ljudi na platnom spisku. Ipak, u crnogorskoj policiji Albanci čine samo 1,21 odsto zaposlenih, dok u carinskoj službi, koja je drugi veliki državni poslodavac, čine tek 0,72 odsto.

U izvještaju iz 2011. godine, iz kog su ovi podaci preuzeti, zaključuje se da manjine u načelu nisu dovoljno zastupljene u javnom sektoru u Crnoj Gori.

Sabahudin Delić, savjetnik u Ministartsvu za manjinska prava, potvrđuje da ovi podaci pokazuju da problem postoji – ali tvrdi da to nije posljedica diskriminacije.

“Razlog nije to što bilo ko odbija da zaposli pripadnike manjina,” kaže on. “Jednostavno rečeno, u nekim oblastima nema dovoljno kandidata.”

Delićevo ministarstvo, na čijem je čelu predstavnik albanske partije, jedno od rijetkih dijelova državnog aparata u kome nema tog problema jer u njemu Albanci čine 43 odsto zaposlenih

Rastuće tenzije

Etnički Albanci sa juga Srbije žale se da se u njihov region nedovoljno investira. 

Nezaposlenost je jedan od najvećih problema i u opštinama Preševo i Bujanovac na siromašnom jugu Srbije, gdje živi oko 70.000 etničkih Albanaca.

Prije nešto više od deset godina, lokalne gerilske snage su pokušale da izdejstvuju otcepljenje od Srbije i priključenje susjednom Kosovu. Ta kratkotrajna pobuna okončana je mirovnim sporazumom koji je pripadnicima manjine garantovao veći uticaj u lokalnoj politici.

Ali veći broj etničkih Albanaca na položajima u vlasti nije doprinio poboljšanju ekonomske situacije za ovu zajednicu. Posljedice ne tako davnih sukoba i stalni strah od novih nemira usporili su rast privatnog sektora.

“Investitori nas zaobilaze jer je novac plašljiva zvijerka,” kaže Nedžat Beljulji, bivši pripadnik gerilskih snaga koji sada vodi nekoliko kompanija u ovom regionu. “Nema sigurnosti. Situacija se može radikalizovati svakog trenutka.”

Ni ovdje državni sektor ne daje mnogo nade mladim Albancima sa fakultetskim diplomama. Mnogi od njih su se školovali na Kosovu, u Makedoniji ili Albaniji, gdje se nastava drži na albanskom jeziku. Međutim, Srbija je do ovog ljeta odbijala da prizna njihove diplome. Nakon što se vrate u ekonomski nerazvijenu sredinu, zbog toga im je praktično onemogućeno da dođu do jedinog zaposlenja koje se ovdje može pronaći.   

“Potpuno smo isključeni. Osjećamo se kao građani drugog reda,” kaže Valon Arifi, koji je diplomirao dizajn na Kosovu i sada pokušava da pronađe dobro plaćen posao. 

Grafiti u Preševu kojima se zahteva priznavanje kvalifikacija stečenih u albanskim obrazovnim institucijama.

Uprkos razočaranju, čini se da među Albancima nema mnogo volje za novi sukob sa Beogradom. Nezaposlena omladina u Preševu radije razmišlja o odlasku u neku drugu zemlju nego o dizanju oružja. Na hiljade Albanaca je već otišlo – mnoga domaćinstva u regionu žive od novčane pomoći koju dobijaju od rodbine iz inostranstva.

I oružanu pobunu u Makedoniji, južnom susjedu Srbije, takođe je zaustavio mirovni sporazum potpisan prije više od deset godina. Ohridski sporazum – koji je dobio ime po mjestu na obali jezera u kojem su se suprotstavljeni lideri sastali – bio je pozdravljen kao temelj jednog ravnopravnijeg društva. 

Desetak godina kasnije, etnički Albanci se žale da su reforme krenule unazad. Tenzije su i dalje naglašene, a grupe mladića iz dvije zajednice povremeno se sukobljavaju u glavnom gradu, Skoplju.

Zemlja je praktično podijeljenja između etničkih Albanaca i makedonske većine. Prema nekim procjenama, gotovo trećina mladih su nezaposleni – što je jedna od najviših stopa nezaposlenosti na Balkanu. 

I mada su albanske stranke ušle u vladajuću koaliciju, pripadnici te manjine čine svega 17 odsto zaposlenih u državnoj službi. Odredbama Ohridskog sporazuma obećana im je četvrtina poslova u državnoj upravi – proporcionalno učešću u ukupnom broju stanovnika.

Džabir Derala, politički analitičar, kaže da radikalni elementi na obije strane podgrijavaju mogućnost novih sukoba.

“Sukob iz 2001. godine mnogi smatraju utakmicom koju je prekinula međunarodna zajednica,” objašnjava on. “Na društvenim mrežama se sve češće pominje drugo poluvrijeme.”

Džabir Derala kaže da je zabrinut zbog pojačavanja napetosti između etničkih zajednica.

Ipak, zvaničnik vladajuće stranke VMRO-DPMNE, Vlatko Gjorčev, tvrdi da se postojeće tenzije preuveličavaju.

“Mediji ponekad prikazuju situaciju dramatičnijom nego što ona zaista jeste,” kaže on. “Makedonija nije Skandinavija – a čak i u Skandinaviji ima problema.”

‘Nema čarobnog štapića’

U novijoj istoriji Crne Gore nije bilo sukoba u koje su bili umiješani Albanci. Vlada Crne Gore je čak dobila pohvale ove manjinske zajednice kada je krajem devedesetih godina primila izbjeglice iz susjednog Kosova i obezbjedila im smještaj.

Moguće je da izgledi za ulazak u Evropsku uniju predstavljaju faktor koji danas stišava nezadovoljstvo etničkih Albanaca. Mitja Drobnič, šef delegacije Evropske komisije u Podgorici, kaže da se odnos crnogorske vlade prema ovoj manjini budno prati.

“Nijedna zemlja ne može pristupiti Evropskoj uniji pre nego što ispuni sve  evropske standarde,” izjavio je za BIRN.

Međutim, precedenti unutar Evropske unije pokazuju da je mali broj manjina koje su sasvim zadovoljne tretmanom koji dobijaju. 

Gradiščanski Hrvati u Austriji imaju znatno bolji status nego većina pripadnika albanske manjine na Balkanu. Kao državljani zemlje koja je članica Evropske unije i koja se obavezala da poštuje njihova prava, rijetko su u prilici da se žale na diskriminaciju i ne nailaze na prepreke prilikom zapošljavanja.  

Umjesto toga, aktivisti koji se bore za prava Hrvata govore sve se češće suočavaju sa asimilacijom. Kako tvrde, njihov jezik, možda posljednji ostatak stare kulture, tiho i neprimijetno izumire. 

Hrvati su sićušna manjina i uglavnom su koncentrisani u austrijskoj provinciji Burgenland. Kao potomci izbjeglica koji su se povlačili pred osmanskom vojskom, u ovom regionu žive više od 500 godina. U prošlosti su često bili izloženi pritisku da prihvate kulturu i običaje većinskog stanovništva. 

Danas, međutim, njihova lokalna udruženja dobijaju finansijsku pomoć države. Počevši od 1955. godine, gradiščanski Hrvati mogu da se školuju na maternjem jeziku i da postavljaju dvojezične table i natpise.

Ali omladina gubi interes za učenje starog jezika, jer osećaju da od toga ne mogu imati nikakvu posebnu korist.

“Ljudi žele da se uklope u većinu jer misle da će im biti bolje ako govore samo njemački,” kaže Gabriela Novak Karal iz Hrvatskog centra u Beču.

“Svi se izjašnjavaju kao Austrijanci. Mnogi od njih više ne govore hrvatski ni kod kuće.”

U međuvremenu, u Crnoj Gori, albanski političar Nimanbegu kaže da su pripadnici njegove zajednice realistični u pogledu mogućih koristi od ulaska u EU. “Evropa nema čarobni štapić,” kaže on. “Dosta toga će zavisiti od nas.”

Ipak, Dijana Ivanaj nema vremena za čekanje i sve je više izdaje strpljenje. Ako se njena situacija uskoro ne popravi, namerava da potraži sreću u inostranstvu, kao što su to već učinili mnogi njeni sunarodnici.

“Imam samo jedan život i ne mogu ga provesti u viječitom čekanju,” kaže ona.

 

Samir Kajosevic je je novinar iz Podgorice. Ovaj članak je nastao u okviru projekta Balkan Fellowship for Journalistic Excellence, koji je rezultat inicijative Robert Bosch Stiftung i ERSTE Foundation, u saradnji s Balkan Investigative Reporting Network. Urednik je bio Neil Arun.